Tesnière [tεn·jε:'ʀ], Lucien, francuski lingvist, slavist i slovenist (Mont-Saint-Aignan, Normandija, 13. V. 1893 – Montpellier, 6. XII. 1954). Profesor na Sveučilištu u Strasbourgu i zatim, od 1937., Montpellieru. God. 1920–24. bio je lektor pa profesor francuskog jezika i književnosti na tek osnovanom Sveučilištu u Ljubljani. Na njegovu lingvističku formaciju utjecali su A. Meillet, Ch. Bally te lingvisti Praškoga lingvističkoga kruga. Područje njegovih bavljenja bili su slovenski, njemački i francuski jezik. Njegova disertacija o dualu u slovenskom i njegovim dijalektima (1925) jedan je od prvih značajnijih pokušaja lingvističke geografije za slavenske jezike. Veliku je pozornost posvetio lingvističkim problemima podučavanja jezika nastojeći stvoriti racionalnu glotodidaktičku metodu (usp. Mala ruska gramatika – Petite grammaire russe, 1934). Kako je pedagošku praksu nastojao uskladiti s teoretskim lingvističkim načelima, tako se na tu praksu naslanjao i njegov teorijski rad. U radu Kako sastaviti sintaksu (Comment construire une syntaxe, 1934) izložio je osnovna načela svoje sintaktičke analize, koja će temeljito obraditi i egzemplificirati (na francuskom i drugim jezicima) u svojem glavnom teoretskom djelu Osnove strukturalne sintakse (Élémants de syntaxe structurale, posmrtno, 1959). U tom je djelu posvetio osobitu pozornost vezi između rečenične strukture i komunikacijskih ciljeva; kritički se postavivši prema tradicionalnoj podjeli na vrste riječi, predlaže, na temelju sintaktičkih funkcija, nove podjele riječi i rečeničnih tipova. Iako Tesnièreove »steme« (formalni prikazi strukture rečenice) podsjećaju na Chomskyjeva »stabla«, a »translacije« na »transformacije«, Tesnièreova se sintaksa temelji na bitno drugačijim načelima od Chomskyjeve. Utjecala je na mnoge suvremene funkcionalističke i tipološke pristupe sintaksi.
