Tirso de Molina [ti'rso δe moli'na] (pravo ime Gabriel Téllez), španjolski dramatičar (Madrid, 9. III. oko 1583 – Almazán, Soria, 12. III. 1648). Redovnik mercedar (tj. reda Milosrdne braće od Otkupljenja ili Reda Blažene Djevice Marije de la Merced) od 1600; obnašao je visoke redovničke dužnosti, živio u mnogim samostanima u Španjolskoj te u Santo Domingu (1616–18). Studirao je na nekoliko španjolskih sveučilišta, te vjerojatno u Toledu upoznao Lopea de Vegu (između 1606. i 1615). Do 1625. napisao je većinu od svojih, pretpostavlja se, 400 dramskih djela, od kojih se sačuvalo tek 60-ak i 15-ak nepotvrđene atribucije. Vlastiti red ukorio ga je zbog pisanja »svjetovnih komedija« pa se povukao u Sevillu i ondje napisao još 5 drama i misceláneu vjerske naravi Učiti uživajući (Deleytar aprovechando, 1635). Djela iz toga razdoblja odlikuju se složenom i koherentnom radnjom, zabavnim temama i motivima, profinjenim humorom utemeljenim na komici situacija i jezičnom izrazu, baroknom konceptizmu i suptilno izrečenu savjetu. Osobito su uspjeli likovi seljaka i slugu u gradskim kućama. Među najbolje se komedije ubrajaju Sramežljivac na dvoru (El vergonzoso en palacio, 1611), Gil u zelenim čarapama (Don Gil de las calzas verdes, 1615) i dr. Pisao je drame s temama iz španjolske povijesti i drame s »američkim« temama: Trilogija o braći Pizarro (Trilogía de los Pizarro, 1626–32) i dr. Najpoznatija mu je drama iz seviljskoga razdoblja Seviljski zavodnik i kameni uzvanik (El burlador de Sevilla y el convidado de piedra, 1630), kojom je u europsku književnost uveo lik Don Juana, do tada poznatoga samo iz legende. U obradbi bezobzirnoga zavodnika plemića koji ismijava moral i krši sve norme ponašanja prikazao je nemoral plemstva koji podriva državni poredak i sigurnost u društvu. Jezik te drame jedan je od najljepših primjera kulteranizma.
