Tišov, Ivan, hrvatski slikar (Viškovci kraj Đakova, 8. II. 1870 – Zagreb, 20. IX. 1928). Školovao se na Obrtnoj školi u Zagrebu, potom na Kunstgewerbeschule (1883–93) u Beču, na Akademiji u Münchenu (1893–94) i na Académie Julian u Parizu. Od 1905. bio je profesor na Obrtnoj školi u Zagrebu. Kao štićenik I. Kršnjavoga izveo je niz dekorativnih kompozicija u javnim i kulturnim ustanovama i crkvama. Isprva je stvarao u duhu historicizma, na tragu prerafaelitsko-nazarenske poetike, alegorijske kompozicije u Zlatnoj dvorani Odjela za bogoštovlje i nastavu u Zagrebu (Bogoštovlje, Umjetnost, Nastava i Znanost, 1893–96), potom je pod utjecajem V. Bukovca postupno rasvijetlio paletu. U tom je razdoblju slikao idealizirane prizore iz života seljaka (dekoracija predsoblja HNK u Zagrebu, 1905; Pod javorom, 1906) i plenerističke motive iz zagrebačke okolice (Iz Maksimira, 1911). Nakon boravka u Parizu slikao je mitološke kompozicije naglašene simbolike i neskrivena hedonizma (Satiri, 1916; Satiri i nimfe, 1917). U tom je duhu izradio dekoracije u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu (1914). Autor je mnogobrojnih portreta (M. Dežman, 1900; V. Vidrić, 1909; H. Bollé, 1913), od kojih se osobito ističu otmjeni i senzualni ženski likovi (Rebeka, 1894; Portret žene, 1907). Bavio se i ilustracijom (V. Vidrić, Pjesme, 1907).
