struka(e):
Troyat, Henri
francuski književnik armenskoga podrijetla
Rođen(a): Moskva, 1. XI. 1911.
Umr(la)o: Pariz, 2. III. 2007.

Troyat [tʀwaja'], Henri (pravo ime Levon Aslan Torossian, rusificirano Lav Aslanovič Tarasov), francuski književnik armenskoga podrijetla (Moskva, 1. XI. 1911Pariz, 2. III. 2007). Napustio Rusiju s obitelji 1917., od 1920. živio u Francuskoj. Autor opsežnih povijesnih romanesknih ciklusa u tolstojevskom duhu: Sve dok bude zemlje (Tant que la terre durera, I–III, 1947–50), Sjetve i žetve (Les Semailles et les moissons, I–V, 1953–58), Svjetlo pravednika (La Lumière des justes, I–V, 1959–63), Baštinici budućnosti (Les Héritiers de l’avenir, I–III, 1968–70). Istaknuo se i mnogobrojnim biografijama: Puškin (Pouchkine, 1946), Čudna sudbina Ljermontova (L’Étrange Destin de Lermontov, 1952), Tolstoj (Tolstoï, 1965), Gogolj (Gogol, 1971), Katarina Velika (Catherine la Grande, 1977), Petar Veliki (Pierre le Grand, 1979), Aleksandar I. (Alexandre Ier, 1981), Ivan Grozni (Ivan le Terrible, 1982), Turgenjev (Tourgueniev, 1985), Flaubert (1988), Baudelaire (1994), Rasputin (Raspoutine, 1996). Pisao i novele, eseje, putopise te memoarsku prozu, npr. Tako dugi put (Un si long chemin, 1976). Bio je član Francuske akademije.

Citiranje:

Troyat, Henri. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/troyat-henri>.