struka(e): |
ilustracija
U, razvoj slova: 1. egipatski hijeroglif, 2. Spomenik kralja Meše, 3. kretsko pismo, 4. ipsilon u zapadnom grčkom pismu, 5. latinska kvadratna kapitala, 6. rustična kapitala, 7. uncijala

U. 1. Dvadeset i sedmo slovo hrvatske abecede, za zatvoreni velarni vokal /u/. Istoga je podrijetla kao i slova v i y, prema starosemitskomu vau, koji se razvio prema egip. hijeroglifu (s prikazom nekoga »podupirača« ili »štapa s rogovima«) i označivao suglasnik blizak glasu /v/. U Spomeniku kralja Meše (IX. st. pr. Kr.) već se zamjećuje karakterističan oblik: polukružnica okrenuta prema gore, te ravna linija koja joj se dodaje izvana i spušta nadolje. U alfabetu istočnih grč. pisama smješteno je iza slova T (tau), na mjestu gdje je u zapadnim grč. tekstovima stajalo slovo digamma – za bilabijalno v. Polukružnica se preobrazila u dvije ukošene linije, a u nekim je primjerima središnja linija i nestala. U halkidičkom je alfabetu prevladao samo oblik Y, u kretskom, terskom i atičkome V, u korintskome i jonskome supostojala su oba. Takva će se dvojakost odraziti i onda kada se ustanovi razlika između majuskula i minuskula (Y : υ). U klasičnome grč. pismu ipsilon je označivao glas /ü/, a za obilježavanje glasa /u/ u mlađim razdobljima dodalo mu se, u digraf, slovo omikron: ου. U latinsko pismo ipsilon je prešao u svojoj inačici V, i za vokal u i za blizak bilabijal . U rustičnoj kapitali, minuskuli i uncijali pojavljuju se usporedo s V/v i oblici s oblim spojem – kao što je suvremeno U/u. Tek u novome vijeku dolazi do funkcionalnoga razdvajanja: oštrokutni oblik za suglasnik, a oblik obloga prijelaza za samoglasnik. U pojedinim nac. abecedama za modificirane vokale istoga niza dodavat će se dijakritički znakovi, npr. u njemačkom ü; madžarskom ü, ű; u češkom ů. U slavenskim se pismima to slovo naziva uk i izvorno je, prema grč. uzoru, digraf. Stari hrvatski pisci tim slovom također katkada bilježe i glas v: npr. ghouoriti »govoriti« (I. Pergošić 1574), suomv »svomu« (F. Glavinić 1628). Ćiriličko i glagoljičko slovo uk grčkoga je digrafnoga podrijetla.

U hrvatskom je u visoki usneni (labijalni) stražnji samoglasnik. Potječe od praslav. *u (buditi < praslav. *buditi), *ą (put < praslav. *pątь), *ьl, *ъl, *lъ i *lь (vuk < praslav. *vьlkъ) i *vъ, *vь (udova < praslav. *vьdova). Također dolazi u posuđenicama, npr. ultimatum (< lat.), uremija (< grč.), ruža (< mlet. tal.), uvertira (< franc.), blues, bluz (< engl.), džudo (< jap.) i dr.

2. U mjeriteljstvu, znak (u) ujednačene atomske jedinice mase. (→ atomska jedinica mase)

3. Kemijski simbol (U) za uranij.

4. U fizici, znak (U) za električni napon; znak (u) za izmjenični električni napon.

Citiranje:

U. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/u>.