struka(e):
Ułaszyn, Henryk
poljski jezikoslovac
Rođen(a): Lechaczycha, Ukrajina, 19. I. 1874.
Umr(la)o: Łódź, 23. V. 1956.

Ułaszyn [uła'šɨn], Henryk, poljski jezikoslovac (Lechaczycha, Ukrajina, 19. I. 1874Łódź, 23. V. 1956). Mladogramatičarskoga usmjerenja. Studirao najprije u Kijevu, zatim u Krakovu, Beču i Leipzigu. Doktorirao je u Beču 1905., a njegov doktorat, posvećen depalatalizaciji praslav. glasova u poljskome, bio je povod polemike s A. Brücknerom. Od 1920. bio je profesor polonistike i slavistike na Sveučilištu u Lavovu, od 1921. u Poznańu, a nakon II. svjetskog rata u Łódźu. Najpoznatiji su mu radovi o tzv. posebnim jezicima, osobito Lopovski jezik (Język złodziejski, 1951), te priručnik staroslavenskoga Starocrkvenoslavenski jezik (Język staro-cerkiewno-słowiański, 1928). Bavio se i rječotvorjem, toponimijom te problematikom slavenske pradomovine.

Citiranje:

Ułaszyn, Henryk. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/ulaszyn-henryk>.