uzvik ili usklik (interjekcija), nepromjenljiva i nepunoznačna vrsta riječi. Neki jezikoslovci razgraničuju značenje naziva usklik i uzvik. Ta bi se dva značenja mogla ovako odrediti: (1) glasno istaknuta riječ koja služi da se njom doziva i izrazi neki osjećaj ili odnos prema situaciji; (2) nepromjenljiva vrsta riječi kojom se izražavaju različiti osjećaji ili oponašaju zvukovi iz prirode. U različitim se priručnicima tim značenjima različito pridružuju navedeni nazivi. Neujednačena je uporaba čak i u škol. udžbenicima i gramatikama. Uporaba naziva usklik motivirana je željom za usklađivanjem naziva te vrste riječi s nazivima uskličnik i usklična rečenica. U jezikoslovnoj literaturi nema slaganja o tom imaju li uzvici vlastito značenje ili ga dobivaju iz izvanjezičnoga konteksta te iz intonacije kojom su izgovoreni. Oni služe za izricanje osjećaja, duševnih raspoloženja, za dozivanje ili poticanje ili za oponašanje zvukova iz prirode. Razvrstavanje uzvika u značenjske skupine samo je uvjetno jer se jednim uzvikom mogu izražavati različiti osjećaji ili se isti osjećaj može izraziti različitim uzvicima. Značenje nekih uzvika proizlazi iz cjeline teksta, stvarne situacije, prilika, okolnosti, konteksta u kojem je upotrijebljen, naglaska, rečenične intonacije itd. (npr. ua, au, oh, eh). Tim se uzvicima mogu izricati i posve suprotni osjećaji, pa takvi uzvici mogu biti sami sebi antonimni (npr. uzvikom oh može se izricati oduševljenje, ali i negodovanje), a isti se osjećaj može izricati različitim uzvicima (npr. uzvici hej, ej, oj služe za dozivanje). Pojedini uzvici, međutim, imaju određenije značenje (npr. jao, halo, hop), a neki imaju i sasvim određeno značenje (amen, zbogom). Određenije značenje imaju i svi onomatopejski uzvici jer se njima obično oponaša sasvim određeni zvuk iz prirode (npr. mu oponaša mukanje krave, kukuriku oponaša glasanje pijevca, mljac oponaša uzimanje jela).
Prema značenju uzvici se mogu podijeliti u ove skupine: (1) uzvici u užem smislu, koji se ponajprije odnose na govoritelja i njima se izriče divljenje, bol, iznenađenje, veselje itd., (2) zapovjedni uzvici, koji se odnose na sugovoritelja i (3) onomatopeje, koje se ne odnose ni na govoritelja ni na sugovoritelja nego se njima imitiraju zvukovi iz prirode. Uzvici tvore otvoren skup i veoma se lako mogu stvarati i novi uzvici ili preuzimati uzvici iz stranih jezika (npr. engl. uzvici vau, ups, hi, hello).
