Vanini [vani:'ni], Lucilio, talijanski filozof (Taurisano, Lecce, 1585 – Toulouse, 9. II. 1619). Studirao teologiju u Rimu te filozofiju i pravo u Padovi, boravio u nizu europskih zemalja, od 1615. u Francuskoj, prvo u Lyonu i Parizu, potom u Toulousu, gdje je predavao teologiju. Zbog propovijedanja da je materija vječna i jedinstvena, tek prožeta »božanskom snagom«, tj. da je ideja Boga nad prirodom proizvod mašte svećeničkoga staleža kako bi se narod držao pod autoritetom Crkve, bio je osuđen od inkvizicije i spaljen na lomači. Vanini je um suprotstavio vjeri i Crkvi poričući besmrtnost duše: sva aktivnost duše proizlazi iz fizioloških čimbenika i ljudske okoline. Glavna djela: Amfiteatar vječne providnosti (Amphitheatrum aeternae providentiae, 1615), O zadivljujućoj vladavini prirode, od koje se odvraća smrtno (De admirandis naturae reginae deaeque mortalium arcanis, I–IV, 1616).
