Vazov [va'zof], Ivan, bugarski književnik (Sopot, 9. VII. 1850 – Sofija, 22. IX. 1921). Podrijetlom iz trgovačke obitelji; kod strica u Rumunjskoj trebao je izučiti trgovinu, no zanimale su ga književnost i politika pa je pobjegao u Brăilu i ondje se zbližio s bugarskim političkim emigrantima. Nakon povratka u Bugarsku, radio kao učitelj i postao član Sopotskoga revolucionarnoga komiteta. Nakon sloma ustanka (1875) pobjegao u Rumunjsku. Putovao Italijom (1884), izbjegao u Odessu (1887–89), proučavao ruske klasike; od 1889. nastanio se u Sofiji. Obilježio je preporodno i postpreporodno razdoblje bugarske književnosti: okušao se u različitim književnim rodovima i žanrovima (lirskim pjesmama i poemama, domoljubnoj lirici, kratkim pričama, novelama, romanima, dramskim vrstama, putopisima). Autor je prvoga bugarskoga romana Pod jarmom (Pod igoto, 1894), u kojem je, preuzevši oblik francuskoga pustolovnoga romana, opisao stradanja Bugara u Osmanskom Carstvu te romantizirao nacionalnu borbu, što je tema najvećega dijela njegova opusa. Tu je temu nastavio i u romanu Nova zemlja (Nova zemja, 1896), o životu u Kneževini Bugarskoj i Istočnoj Rumeliji od oslobođenja do ujedinjenja (1885). U pjesničkoj zbirci Epopeja zaboravljenih (Epopeja na zabravenite, 1881–84) stvorio je panteon bugarskih junaka i nastojao obnoviti nacionalni zanos zatomljen u postpreporodnom razdoblju, što mu je nakana i u pripovijesti Nemili nedragi (1883) te drami Hušovi (Hăšove, 1894). U pripovijetki Stričevi (Čičovci, 1884) usmjerio se na socijalnu kritiku što, kao poetika socrealizma, prevladava u zbirci priča Kardašev u lovu (Kardašev na lov, 1895).
