struka(e):
Venancije Fortunat, sv.
latinski pjesnik i hagiograf
Rođen(a): Duplavis, danas Valdobbiadene kraj Trevisa, oko 530.
Umr(la)o: Poitiers, između 600. i 610.

Venancije Fortunat, sv. (latinski Venantius Honorius Clementianus Fortunatus [vena'nci·us hono'ri·us klementi·a'nus fortu:na:'tus]), latinski pjesnik i hagiograf (Duplavis, danas Valdobbiadene kraj Trevisa, oko 530Poitiers, između 600. i 610). Gramatičku, retoričku i pravničku naobrazbu, uobičajenu za pripadnike višega staleža, stekao je u ostrogotskoj prijestolnici Ravenni, potom je živio i djelovao u Franačkoj, isprva u Metzu i Parizu te najveći dio života u Toursu i Poitiersu, gdje se etablirao kao pjesnik na dvoru merovinških kraljeva Austrazije, Sigiberta I. te njegova sina Hildeberta II. Zaredio se 576. u samostanu Sv. Križa u Poitiersu, a oko 600. izabran je za biskupa Poitiersa.

Kao najznačajniji pjesnik merovinške epohe u srednjem vijeku bio je neupitan pjesnički uzor, a njegov opus označava prijelaznu etapu na razmeđu kasnoga rimskog pjesništva i ranog srednjovjekovlja (prijelaz na akcenatski oblik septenara). Stihovi su mu obilježeni retoričkom naobrazbom, mahom dvorski (udvornički) i religiozni (crkveni). Spjev Život sv. Martina (Vita Sancti Martini) ispjevan je u 2245 heksametara, a posvećen je, kao i pjesnička zbirka Pjesme razlike (Carmina seu Miscellanea), Grguru Turonskom, s kojim je prijateljevao. Prvih sedam knjiga zbirke izdano je 576., osma i deveta nakon 584., a deseta i jedanaesta sastavljene su poslije Fortunatove smrti. Oko 300 pjesničkih sastavaka, među kojima su epitalamij uza ženidbu austrazijskoga kraljevskog para Brunhilde i Sigiberta I. u Metzu 566., pohvalnica za Sigibertovo obraćenje na pravovjerje, opsežni panegirici u čast Hariberta I. i Hilperika I., sinova Klotara I., te pohvalnice u čast raznih biskupa, ispjevano je većinom u elegijskim distisima i heksametrima. U drugoj se knjizi nalazi pjesnički najnadahnutiji dio Fortunatova opusa, šest himana Isusovu križu, od kojih su dva najpoznatija postala dijelom rimokatoličke liturgije u Velikome tjednu (Usta moja, opjevajte – Pange lingua; Barjaci kreću kraljevi – Vexilla regis). Četvrta knjiga donosi epitafe za kler i laike (čak za žene i djecu). Zbirka sadržava i pjesme-crteže (carmina figurata), abecedarije (hymni abecedarii, psalmi kojima su stihovi ili strofe započinjali redom pod jednim slovom abecede), nekoliko duljih proznih sastavaka, božićnih himana, marijanskih pjesama, pjesničkih salutacija i ženskih tužaljki (npr. O djevičanstvu – De virginitate). Izvan zbirke ostale su 34 pjesme, među kojima i epilij Propast Tiringije (De excidio Thoringiae), o Klotarovu osvojenju države Tirinžana 531., ispjevan u 306 heksametara. Nakon 591. posvetio se hagiografiji te je napisao 11 svetačkih života i Stradanje presvetih mučenika Dionizija, Rustika i Eleuterija (Passio SS. martyrum Dionysii, Rustici et Eleutherii). Jedan od posljednjih crkvenih otaca, tim je djelima dao rani doprinos patrologiji. Njegova je hagiografska djela poznavao i Marko Marulić (vjerojatno koristeći se njima pri sastavljanju zbirke Upućivanje u čestit život po primjerima svetaca), a Marulićeva je pjesma Od uskarsa Isusova hrvatska parafraza Fortunatove Ad Felicem episcopum de Pascha.

Citiranje:

Venancije Fortunat, sv.. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/venancije-fortunat-sv>.