STRUKE:

Vico, Giambattista

ilustracija
VICO, Giambattista

Vico [vi:'ko], Giambattista, talijanski filozof i polihistor (Napulj, 23. VI. 1668Napulj, 23. I. 1744). Bio tutor u obitelji markiza Rocce u Vatolli 1686–95. te profesor retorike na Sveučilištu u Napulju 1699–1741; od 1734. historiograf napuljskoga kralja. Erudit široka interesa (filozofija, znanost, povijest, religija, jezik, književnost, umjetnost, politika, pravo, sociologija), polivalentna i složenoga opusa, Vico se razvio u ozračju ideja druge polovice XVII. st. i kraja barokne kulture. Poticaje i utjecaje za filozofska stajališta crpao je iz antičke filozofije, srednjovjekovnog neoplatonizma, kasnorenesansnoga ezoteričkoga vitalizma i novih filozofskih struja, kao i iz egzaktnih znanosti (Platon, Tacit, F. Bacon, H. Grotius, P. Gassendi, Th. Hobbes, G. W. Leibniz i dr.). U središtu su njegove epistemološke, gnoseološke i antropološke problematike čovjek i njegove stvaralačke moći, princip jedinstva spoznaje (verum factum) kao kriterij autentične spoznaje. Vico je time pokušao riješiti antinomiju ograničene ljudske i apsolutne božanske spoznaje, u kojoj čovjek sudjeluje svojom slobodnom voljom, znanjem, mudrošću i odgojem. Pritom je podržavao slobodu ljudske spoznaje idealne božanske strukture koja upravlja ljudskom poviješću. Jezgra je Vicove filozofije kritika Descartesa; premda je prihvatio njegov metodološki novum, Vico je kritizirao Descartesovu racionalističku filozofiju, pojam cogita, metafiziku, fiziku i matematiku, te njegovu redukciju spoznaje na racionalnu evidentnost i svođenje filozofije na demonstrativnu istinu; smatrao je da ljudski duh prolazi kroz tri faze: osjetilnu, fantazijsku i razumsku. Doktrinu tzv. spiritualističkoga dinamizma razvio je u svojem najznačajnijem djelu, vrlo složene strukture, Principi nove znanosti (Principi di Scienza Nuova, 1725), filozofskoj rekonstrukciji povijesti ljudskoga roda, mišljenja, duha, ideja, pjesništva, običaja, nacija, ne kao linearnoga procesa, nego relativnoga, kružnoga tijeka, premda identične strukture. Originalnom povijesnom vizijom i tumačenjem konstitutivnoga ritma povijesti te koncepcijom odnosa idealne, odn. vječne i temporalne povijesti Vico je koncipirao svojevrsnu metafiziku duha kao autonomnoga fenomena povijesti, umjetnosti, morala, politike te ujedno inaugurirao filozofiju povijesti. Po njem, tijekom povijesti izmjenjuju se tri ciklusa, odn. stadija koji zajedno tvore idealnu vječnu povijest. To su doba bogova, doba heroja i doba ljudi; svako od tih doba ima svoj izraz u jezičnim figurama (metafora za prvo, metonimija i sinegdoha za drugo te ironija za treće), oblicima političkog i društvenog uređenja, odn. prava i civilizacije (religijski i mitski poredak kao značajke prvoga doba, monarhija i aristokracija kao značajke drugoga te demokracija kao značajka trećega); pritom rast racionalizma vodi u barbarstvo refleksije. Naposljetku, upozorio je i na problematičnost povijesti i projekcije budućnosti, i na mogućnost vraćanja starim oblicima religioznoga i mitsko-poetičkoga osjećaja. U skladu je s tim postavkama i njegova filozofija prava, koja slijedi faze opće povijesti duha. Uz filozofske rasprave, ostavio je historiografska djela, predavanja o retorici i elokvenciji, dva dijela nedovršene autobiografije (Život Giambattista Vica napisan njim samim – Vita di Giambattista Vico scritta da se medesimo, 1725–31). Ostala značajnija djela: O pristupu znanosti u našem vremenu (De nostri temporis studiorum ratione, 1709), O najstarijoj talijanskoj mudrosti (De antiquissima Italorum sapientia, 1710), O jednom principu i cilju cjelokupnoga prava (De uno universi iuris principio et fine uno, 1720).

Citiranje:
Vico, Giambattista. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 1. 3. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=64482>.