struka(e):
vidi još:  Filmski leksikon
Vidović, Ivica
hrvatski glumac
Rođen(a): Beograd, 10. V. 1939.
Umr(la)o: Zagreb, 18. IV. 2011.
ilustracija
VIDOVIĆ, Ivica

Vidović, Ivica, hrvatski glumac (Beograd, 10. V. 1939Zagreb, 18. IV. 2011). Diplomirao 1963. na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Član mnogih kazališta (HNK u Zagrebu i Splitu, Dramsko kazalište »Gavella«, Teatar &TD). Istaknuo se u stranom repertoaru kao Kaspar (P. Handke), Woyzeck (G. Büchner), Berenger (E. Ionesco, Neplaćeni ubojica), Rosencrantz (T. Stoppard, Rosencrantz i Guildenstern su mrtvi), Sganarelle (Molière, Don Juan), Hljestakov (N. V. Gogolj, Revizor), Prošpero (L. Pirandello, Čovik, zvir i kripost) te Jacques (M. Kundera, Jacques fatalist i njegov gospodar), Paron Furte (C. Goldoni, Ribarske svađe), Mosca (B. Jonson, Volpone iliti lisac) i General (J. Głowacki, Četvrta sestra), a u hrvatskom kao Mali (M. Grgić, Hranjenik), Don Juan (I. Ivanac, Odmor za umorne jahače), Vitez (A. Šoljan, Romanca o tri ljubavi), Niko (I. Vojnović, Dubrovačka trilogija) te Student (D. Jelačić Bužimski, Gospodar sjena). Osobito umijeće iskazao je oblikovanjem zbunjenih, smušenih, nespretnih i dobroćudnih muških likova. Sa suprugom Gordanom Gadžić osnovao 1996. Teatar Rugantino, gdje je odigrao više uloga: Glumac (M. Gavran, Bit će sve u redu), Paulino (José Sanchis Sinisterra, Ay Carmela!), Jure (A. Šoljan, Starci), Marinko (M. Matišić, Hrvatski emigranti) i Jerko (Ivica Ivanišević – S. Beckett, Sa’će Božo, svaki čas). Veliku popularnost stekao je kao Servantes u televizijskoj seriji Naše malo misto (1969), a tumačio je i naslovnu ulogu u seriji Inspektor Vinko (1984–85). Na filmu od 1962., mahom u ulogama introvertiranih, senzibilnih, intelektualnih melankolika (Zaseda Ž. Pavlovića, 1969); najdojmljivije uloge ostvario u modernističkim djelima D. Makavejeva (W. R. Misterije organizma, 1971) i A. Vrdoljaka (Kad čuješ zvona, 1969; U gori raste zelen bor, 1971), glumački status potvrdio je filmovima K. Papića (Izbavitelj, 1976) i napose Z. Tadića (Ritam zločina, 1981; Čovjek koji je volio sprovode, 1989; Orao, 1990). Ostali važniji filmovi: Kužiš, stari moj (1973) i Usporeno kretanje (1979) V. Kljakovića, Prijeki sud (1978) B. Ivande, Kako je počeo rat na mom otoku (1996) V. Brešana, Kad mrtvi zapjevaju (1998) K. Papića, Fine mrtve djevojke (2002) D. Matanića.

Citiranje:

Vidović, Ivica. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/vidovic-ivica>.