Villon, François

ilustracija
VILLON, François

Villon [vij61533'], François (pravo ime François de Montcorbier; zvan i François Des Loges), francuski pjesnik (Pariz, 1431?, nakon 1463., prije 1489). Skromna podrijetla, uzeo je prezime svojega zaštitnika, kanonika Guillaumea de Villona, koji je vodio brigu o njegovu školovanju, pa je Villon 1449. na Sorbonnei postao prvostupnikom (baccalaureus), a 1452. postigao stupanj magistra (magister artium). Živio je razuzdano i u lošem društvu pa je god. 1455. morao pobjeći iz Pariza jer je u tučnjavi zbog žene ubio klerika, a iduće godine sudjelovao je u provalnoj krađi u Collège de Navarre (o tom govori u pjesmama), izmaknuo vješalima i potom lutao po francuskim pokrajinama. Pjesnički je dar pokazivao od dvorca do dvorca i stjecao visoke zaštitnike, ali se družio i s lupežima (i naučio njihov jezik, jobelin, na kojem je i napisao šest balada); oko 1458. sudjelovao je u pjesničkim okupljanjima u Meung-sur-Loire (gdje je bio 1461. u zatvoru orléanskoga biskupa). Kada se nakon kraljevskoga pomilovanja 1462. vratio u Pariz, ubrzo je ponovno bio uvučen u krvavu tučnjavu, zatvoren te nakon šest mjeseci osuđen na vješala, ali mu je ubrzo kazna bila izmijenjena u 10-godišnji izgon iz Pariza (1463). Od tada mu se gubi svaki trag. Vjerojatno je već bio mrtav kada je 1489. objavljeno 1. izdanje njegovih djela: spjev od 40 osmeračkih oktava (ukupno 320 stihova), Zavještanje (Le Lais, tj. Legs; netočno nazvano Mala oporuka – Le Petit testament), dovršen o Božiću 1456., i Oporuka (Le Testament, napisana 1461–62., s ukupno 2023 stiha poslije naslovljena i Velika oporuka – Le Grand testament), zbirka od 186 oktava protkanih drugim umetnutim pjesničkim sastavcima, baladama i rondoima. Petstotinjak stihova sadrže još njegove Pjesni razlike (Poésies diverses, nastale 1457–63), pjesme neujednačene vrijednosti. Napuštajući Pariz u Zavještanju je, prijateljima i neprijateljima, u zaostavštinu ostavio imaginarne, najčešće lakrdijaške darove i zaloge; pritom je parodirao tradicionalnu poučnost, jezik udvorne ljubavi, skolastički rječnik. Oporuka dopunjuje tematiku Zavještanja; reskom i dirljivom iskrenošću oplakuje mladost te nekadašnje grijehe i zablude, podsjeća melankolički na kratkoću života, na ljudsku slabost i bijedu, ispraznost života i svega što čovjeka okružuje; gorljivo i naivno pjesnik se moli Blaženoj Djevici Mariji, izražava kajanje i grižnju savjesti te razmišlja o smrti koja je sveprisutna i kojoj nitko ne može izbjeći. Za Villonovo pjesništvo amblematične su Balada obješenih i Balada o gospojama proteklih vremena, na temu smrti te prolaznosti mladosti i ljepote. U njegovim se pjesmama stalno suprotstavljaju pobožnost i senzualnost, sirovost i nedužnost, prepleću se parodička i satirička žestina te crni humor s nerijetko opscenim šalama, u neprestanoj patetičnoj ili sarkastičnoj raspravi između realizma i idealizma naslijeđenoj iz srednjega vijeka. Villon je sve pjesničke oblike preuzeo iz francuske tradicije, ali se brutalnim realizmom obješenjačke zajedljivosti izraza nametnuo u svojem stoljeću kao snažan patetički pjesnik te se smatra najglasovitijim francuskim pjesnikom srednjega vijeka.

Citiranje:
Villon, François. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 7. 5. 2021. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=64677>.