Vinogradov [v’inagra'dəf], Viktor Vladimirovič, ruski filolog (Zarajsk, Moskovska oblast, 12. I. 1895 – Moskva, 4. X. 1969). Diplomirao u Petrogradu 1917., potom predavao na petrogradskim, a od 1930. na moskovskim visokoškolskim ustanovama. Godine 1934. bio je uhićen zbog tobožnjega kontrarevolucionarnog djelovanja te je do 1943. s prekidima bio interniran u ruskoj unutrašnjosti. Poslije se vratio u Moskvu, gdje je nakon propasti marizma preuzeo vodeću ulogu u sovjetskoj lingvistici. Bio je član Akademije znanosti SSSR-a od 1946., ravnatelj Instituta za lingvistiku 1950–54. te Instituta za ruski jezik 1958–68., a 1952–69. i glavni urednik časopisa Voprosy jazykoznanija. Od 1957. bio je predsjednik Međunarodnoga slavističkoga komiteta. Većina njegovih radova posvećena je ruskom jeziku i metodološki utemeljena na tradicionalnoj ruskoj lingvistici, dok je prema strukturalizmu bio suzdržan. Njegovo je najutjecajnije djelo Ruski jezik: gramatički nauk o riječi (Russkij jazyk: grammatičeskoe učenie o slove, 1947), sustavna teorijska gramatika rus. jezika s potankom analizom pogleda prethodnika. Bavio se i poviješću ruskoga književnoga jezika; uredio prvu akademsku gramatiku ruskoga (Grammatika russkogo jazyka, I–II, 1952–54).