Viotti [viɔ't:i], Giovanni Battista, talijanski violinist i skladatelj (Fontanetto Po, 12. V. 1755 – London, 3. III. 1824). Violinu učio u Torinu, od 1770. kod G. Pugnanija s kojim je koncertirao u Švicarskoj i Njemačkoj, potom u Poljskoj i Rusiji, kada je počeo objavljivati vlastite skladbe. Prvi javni nastup na pariškim Duhovnim koncertima 1782. uvrstio ga je u sam vrh violinskih virtuoza. Zbog revolucionarnih zbivanja pobjegao 1792. u London, gdje je, među ostalim, bio voditelj talijanske opere i orkestra u kraljevu kazalištu. Optužen za jakobinizam, povremeno je koncertirao na kontinentu, no unatoč dobrim kritikama više nije uspješno nastavio karijeru. Kao violinist razvijao je snažan ton, koji je postao uzorom mlađim naraštajima i učenicima (P. Rode, R. Kreutzer, P. Baillot). Najutjecajniji je bio kao skladatelj 29 violinskih koncerata (uz komorne skladbe) koji odražavaju njegovu imaginaciju i skladateljski razvoj od galantnoga stila do znalačkih ostvarenja bogate orkestracije i instrumentacije. U njima je spojio lirizam s virtuoznim pasažama te klasicističku jasnoću s ranoromantičnom izražajnošću. Kao posljednji predstavnik talijanske corellijevske škole znatno je utjecao na francuski violinski koncert i mlađe suvremenike (P. Rode, L. van Beethoven). Smatra se najutjecajnijim violinistom između G. Tartinija i N. Paganinija.
