Virchow [fi'ro], Rudolf, njemački patolog, utemeljitelj celularne (stanične) patologije (Schievelbein, danas Świdwin, Poljska, 13. X. 1821 – Berlin, 5. IX. 1902). Nakon završenoga studija medicine u Berlinu bio je prosektor berlinske bolnice Charité, potom profesor patološke anatomije na sveučilištima u Würzburgu i Berlinu. Virchow se suprotstavio humoralnoj patologiji (bolest nastaje kao posljedica neravnoteže tjelesnih tekućina), koja je vrijedila još od Hipokratova doba, a koju je zastupao njegov suvremenik K. Rokitansky. Dokazao je da je stanica nositelj patoloških procesa; to otkriće dalo je znatan poticaj razvoju moderne patologije. Osim što je prvi upotrijebio izraz celularna patologija (1855), oblikovao je i znamenitu krilaticu Omnis cellula e cellula (→ stanična teorija). Dao je vrijedne prinose na gotovo svim područjima patologije (upale, tumori i metastaze), prvi opisao emboliju, trombozu i leukemiju, otkrio neurogliju (potporno tkivo u živčanom sustavu). Njegova otkrića čine temelje današnje medicine. Bavio se i antropologijom te je boravio u Hrvatskoj proučavajući antropološke i arheološke nalaze u Krapini. Bio je aktivan i u politici; smatrao je kako društvo mora svakomu jamčiti pravo na zdravlje, te kako su liječnici prirodni zaštitnici siromaha. Kao liberal bio je zastupnik u pruskom parlamentu, Bismarckov žestoki protivnik. Glavno djelo: Stanična patologija (Die Cellularpathologie, 1858).
