struka(e): |

Vlaška (rum. Ţara Românească), povijesno-geografska pokrajina u južnom dijelu Rumunjske, između Južnih Karpata (Transilvanske Alpe) i Dunava; 76 583 km². Dolinom rijeke Olt podijeljena je na dva dijela: istočni – Muntenia ili Velika Vlaška s glavnim gradom Bukureštom (Bucureşti), i zapadni – Oltenia ili Mala Vlaška s glavnim gradom Craiovom. Vlaška zauzima južne padine Južnih Karpata (Transilvanske Alpe), koje prema jugu preko brežuljkastoga područja (pretežno u Olteniji) prelaze u prostranu ravnicu uz lijevu obalu Dunava (Vlaška nizina). Klima je izrazito kontinentalna, sa znatnim promjenama temperature tijekom godine. U nizinskom dijelu Vlaške prosječna je siječanjska temperatura –3,4 °C, a srpanjska 22,7 °C; prosječna godišnja količina oborina iznosi 400 do 600 mm. Doline riječnih tokova (Ialomiţa, Dâmboviţa, Vedea, Olt, Jiu) dobro su obrađene i gusto naseljene. Prigorje i niži pristranci Karpata obrasli su hrastovom i bukovom šumom; iznad 1000 m prevladava šuma četinjača. Najviša planinska područja pokrivena su subalpskom vegetacijom. Uzgaja se kukuruz, pšenica, duhan i dr. Ležišta nafte (Ploieşti, Piteşti, te u Olteniji), jaka industrijska središta (ondje je koncentrirana trećina industrijske proizvodnje) i značajne dunavske luke (Drobeta-Turnu Severin, Giurgiu, Brăila).

Oko sredine I. st. pr. Kr. bila je dio države kralja Burebiste (ujedinio dačka plemena) i zatim, u drugoj polovici I. st., u sastavu države kralja Decebala. Rimski car Trajan I. osvojio ju je 106. i uključio u rimsku provinciju Daciju. Pred najezdom Gota 271. Rimljani su evakuirali Daciju. U vlasti Huna (IV. st.), Gepida (V. st.), Avara i Slavena (VI. st.), Bugara (VII–IX. st.), Ugra (IX. st.), Pečenega (X. st.) i Kumana (XI. st.). Već u XIII. st. u Vlaškoj je bilo osnovano kneževstvo pod protektoratom Ugarske. Kao neovisna državica utemeljena je ujedinjenjem manjih državica za Basaraba I. (oko 1310–52), i to nakon pobjede nad hrvatsko-ugarskim kraljem Karlom I. Robertom kraj Posade (1330). Basarabovi nasljednici, među kojima i Mircea Stariji (vladao 1386–1418), učvrstili su državu, osnaživši upravna tijela (Kneževsko vijeće), crkveni ustroj (mitropolija) i vojsku. Ubrzo nakon osamostaljenja Vlaška se suočila s osmanskom ekspanzijom. Premda je Mircea Stariji pobijedio osmansku vojsku u bitki na Rovinama (1395), nakon poraza kršćanske vojske kraj Nikopolja (1396) morao je priznati vrhovništvo Osmanskoga Carstva i od 1417. plaćati godišnji danak Osmanlijama. Osmanska je vlast bila stabilna sve do Berlinskoga kongresa (1878), izuzevši kratke epizode za Vlada III. Ţepeşa, Drakule (1448., 1456–62., 1476) i Mihaela Hrabroga (1593–1601). Ipak, Vlaška nije bila ustrojena kao ejalet (vilajet, pašaluk), jednako kao ni Moldavija ni Transilvanija. Mihael Hrabri uspio je, za ratova Osmanskoga Carstva s Habsburgovcima i Poljskom, zavladati i Transilvanijom (1599) te Moldavijom (1601), no nakon njegove smrti ta se državna tvorevina raspala. Pritisak osmanske vlasti bio je najsnažniji za fanariotskoga režima (1716–1821), kada zemljom nisu više vladali domaći knezovi koje je potvrđivao ili postavljao sultan, nego bogati Grci iz Fanara (ili Fenera, četvrt Istanbula). Nakon revolucije iz 1821. pod vodstvom Tudora Vladimirescua bili su vraćeni domaći knezovi, ali se osmansko vrhovništvo održalo sve do rumunjskog Rata za neovisnost (1877–78) i Berlinskoga kongresa (1878). Tijekom ruske vojne okupacije (1828–34), koja je slijedila nakon rusko-turskog rata 1828–29., gubernator Vlaške i Moldavije, general Pavel Dmitrijevič Kiseljov uveo je važne reforme. Uz okupaciju, rusko-turski mirovni sporazum iz Edirnea (1829) odredio je dvjema zemljama, Vlaškoj i Moldaviji, i prve zajedničke institucije te svojevrsni ustav (Regulamentele Organice). Reforme je pokušala uvesti i revolucionarna vlada tijekom 1848. God. 1859. ujedinile su se Vlaška i Moldavija (Ujedinjena Kneževstva – Principatele Unite) pod knezom A. I. Cuzom, a velike sile priznale su to ujedinjenje 1861. kao Rumunjsku, s Bukureštom kao glavnim gradom. Od kraja XIX. st. Vlaškoj se pribraja i Dobrudža.

Citiranje:

Vlaška. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/65082>.