Ważyk [va'žɨk], Adam, poljski književnik (Varšava, 17. XI. 1905 – Varšava, 13. VIII. 1982). Studirao matematiku u Varšavi; od 1924. blizak pjesničkoj skupini Krakovska avangarda; od 1939. u Lavovu, poslije u SSSR-u kao časnik poljske vojske. Od 1944. na dužnostima u kulturi, član uredništva književnoga časopisa Kuźnica; glavni urednik časopisa Twórczość (1950–54). Izišao iz partije (1956); supotpisnik Pisma 34 (1964) i prosvjednik protiv represija (1968). U debitantskim pjesničkim zbirkama Semafori (Semafory, 1924) i Oči i usta (Oczy i usta, 1926) bio blizak francuskom nadrealizmu; na tom tragu pisao je i eksperimentalnu prozu. Nakon II. svjetskoga rata postao jedan od vodećih teoretičara i kritičara u službi socrealizma, sve do pojave demistifikatorske Poeme za odrasle (Poemat dla dorosłych, 1955), književnoga vjesnika ideološkoga »otapanja« uoči političkih događaja 1956. U potonjem razdoblju vratio se mladenačkim književnim nadahnućima. Pisao historiografski vrlo vrijedne eseje o književnosti (Neobična povijest avangarde – Dziwna historia awangardy, 1976).
