Wenders [vε'ndəɹs], Wim, njemački filmski redatelj i scenarist (Düsseldorf, 14. VIII. 1945). Od dvanaeste godine kinoamater, studirao je režiju na Visokoj filmskoj školi u Münchenu. Prvak novoga njemačkog filma 1970-ih, kada je režirao niz filmova najčešće nadahnutih utjecajem američke popularne kulture na Njemačku i Europu, s mnogim kritičkim aluzijama na suvremeno društvo i politiku, često u formi filma ceste, odnosno putovanja, sklon i adaptacijama te metafilmskim motivima: Golmanov strah od jedanaesterca (Die Angst des Tormanns beim Elfmeter, 1971., prema romanu Petera Handkea), tzv. The Road Trilogy koju čine Alice u gradovima (Alice in den Städten, 1974), Pogrešan pokret (Falsche Bewegung, 1975., Handkeov scenarij prema motivima Naukovanja Wilhelma Meistera Johanna Wolfganga Goethea) i Tijekom vremena (Im Laufe der Zeit, 1976), Američki prijatelj (Der amerikanische Freund, 1977., po Patriciji Highsmith) te Stanje stvari (Der Stand der Dinge, 1982., Zlatni lav na festivalu u Veneciji). Krunu karijere označili su mu filmovi Paris, Texas (1984., Zlatna palma na festivalu u Cannesu), vrhunac zaokupljenosti temom Amerike i lutalaštva, inspiriran proznim zapisima Sama Sheparda, i Nebo nad Berlinom (Der Himmel über Berlin, 1987., nagrada za režiju u Cannesu), njegovo najpoetičnije djelo, također nastalo u suradnji s Handkeom. To srednje razdoblje karijere dopunjava i važnim dokumentarnim filmovima (Nickov film: munja nad vodom – Lightning Over Water, 1980., o Nicholasu Rayu, koji je supotpisan kao redatelj; Soba – Chambre 666, 1982; Tokyo-Ga, 1985., o Yasujirou Ozuu; Bilješke o gradovima i odjeći – Notebooks on Cities and Clothes, 1989., o Yohjiju Yamamotou), a zaokružuje epskim znanstvenofantastičnim filmom Do kraja svijeta (Bis ans Ende der Welt, 1991). Njime, međutim, otvara postmodernističku etapu svojeg opusa, obilježenu izrazitom stvaralačkom krizom i kritički slabije prihvaćenim filmovima, redom komercijalnim neuspjesima, počevši s dvama pokušajima da ponovi ranije uspjehe: Daleko, a tako blizu (In weiter Ferne, so nah!, 1993., Grand prix žirija u Cannesu) nastavak je Neba nad Berlinom, a Lisabonska priča (Lisbon Story, 1994) Stanja stvari. Film S onu stranu oblaka (Al di là delle nuvole, 1995) surežija je s Michelangelom Antonionijem, nakon koje u američkoj produkciji ostvaruje filmove Kraj nasilja (The End of Violence, 1997) i Hotel od milijun dolara (The Million Dollar Hotel, 2000), dok mu se u nizu kasnijih nezapaženih igranih filmova izdvaja tek scenaristička suradnja sa S. Shepardom (koji i glumi) u filmu Iskupljenje (Don't Come Knocking, 2005), još jednom povratku američkim temama. Ugled ipak održava zapaženim dugometražnim dokumentarnim filmovima, kao što su glazbeni film Buena Vista Social Club (1999) i plesni film Pina (2011), o Pini Bausch, snimljen trodimenzionalno, te Sol zemlje (Le sel de la terre, 2014), o fotografu Sebastiãou Salgadu, sva tri nominirana za nagradu Oscar. Objavio je knjige zapisa o filmu Emotion Pictures (1986), Logika slika (Die Logik der Bilder, 1988), Čin gledanja (The Act of Seeing, 1992) i Pikseli Paula Cézannea (Die Pixel des Paul Cézanne, 2015). Bavi se i fotografijom, napose polaroidnom (monografske knjige Written in the West, 1987; Jednom – Einmal, 1994; Trenutačne slike – Sofort Bilder, 2017). Od 1996. predsjednik je Europske filmske akademije. Ostali filmovi: Summer in the City (1970), Grimizno slovo (Der scharlachrotte Buchstabe, 1972., prema romanu Nathaniela Hawthornea), Hammett (1982), Duša čovjekova (The Soul of a Man, 2003., dokumentarno-glazbeni), Zemlja obilja (Land of Plenty, 2004), Palermo Shooting (2008), Sve će biti u redu (Every Thing Will Be Fine, 2015), Predivni dani u Aranjuezu (Les beaux jours d'Aranjuez, 2016., prema drami P. Handkea), Uranjanje (Submergence, 2017), Papa Franjo – čovjek od riječi (Papst Franziskus – Ein Mann seines Wortes, 2018., dokumentarni).
