Wright [rikt], Georg Henrik von, finski filozof (Helsinki, 14. VI. 1916 – Helsinki, 16. VI. 2003). Doktorirao 1941. radom Logički problem indukcije (The Logical Problem of Induction) na Cambridgeu, gdje je 1948. naslijedio katedru L. Wittgensteina (do 1951); bio sveučilišni profesor i u Helsinkiju (1946–61) te u SAD-u, na Sveučilištu Cornell u Ithaci (1965–77). Bavio se analitičkom filozofijom, znatno pridonio teoriji vjerojatnosti i logičkoj analizi modalnih pojmova, posebno u knjizi Esej o modalnoj logici (An Essay in Modal Logic, 1951). U kasnijim djelima usmjerio se k aksiologiji, potom i prema neanalitičkoj teoriji vrijednosti, filoz. logici, filozofiji jezika i mišljenja i proučavanju djela Ch. S. Peircea, a od 1980-ih pod utjecajem O. Spenglera, J. Habermasa i frankfurtske škole problematizirao je u pesimističkom duhu pitanja morala i modernoga racionalizma; tako je u knjizi Mit o progresu (Myten om framsteget, 1993) kritički propitkivao može li tehnološki progres doista biti napredak. Ostala važnija djela: Rasprava o indukciji i vjerojatnosti (A Treatise on Induction and Probability, 1951), Deontička logika (Deontic Logic, 1951), Inačice dobrote (The Varieties of Goodness, 1963), Wittgenstein (1982), Znanost i um (Vetenskapen och förnuftet, 1986), Logika i humanizam (Logiikka ja humanismi, 1988), memoari Moj život kakav ga pamtim (Mitt liv som jag minns det, 2001).
