Zabłocki [zabło'ck’i], Franciszek, poljski književnik (Volinija, 2. I. 1752 – Końskowola, 10. IX. 1821). Školovao se kod pijarista, zatim stupio u isusovački red. U Varšavi bio činovnik u ministarstvu prosvjete (od 1774); pristaša kralja Stanislava II. Augusta Poniatowskoga i sudionik njegovih »objeda četvrtkom«. U doba Velikoga Sejma (1788–92) bio je na strani prosvjetiteljske Domoljubne stranke. Sudionik ustanka 1794; nakon treće diobe Poljske zaredio se u Rimu te, vrativši se u Poljsku, postao župnikom u provinciji. U književnosti se javio 1769; u časopisu Zabawy Przyjemne i Pożyteczne objavljivao je prigodne pjesme, ode, idile, basne i satire. Najpoznatiji je po mitološkom spjevu Četiri počela (Cztery żywioły, 1775; 1777). Razdoblje od 1780. do 1788. posvetio je kazalištu: napisao je, uz ostalo, više od pedeset preradbi francuskih komedija, farsi i građanskih drama (Lakomisleni udvarač – Fircyk w załotach, 1781; Sarmatizam – Sarmatyzm, izvedba 1785., objavljena 1820). Zahvaljujući bogatu jeziku, uspjelim karakterizacijama i inovativnom korištenju scene, znatno je podignuo razinu poljske prosvjetiteljske drame i kazališta te ih približio europskim uzorima. Zapažen je i kao prevoditelj (Figarov pir P. Beaumarchaisa, roman Tom Jones H. Fieldinga).
