željeznica

ilustracija
ŽELJEZNICA, mreža željezničkih pruga u Hrvatskoj
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7ilustracija8

željeznica, kopneni prometni sustav u kojem su vozila prisilno vođena pripremljenom stazom. U užem smislu, adhezijska željeznica, u kojoj su čelični kotači prisilno vođeni čeličnim tračnicama, a trenje među tračnicama i pogonskim kotačima ostvaruje potrebnu vučnu silu. U takvu vrstu željeznica pripadaju i svi oblici gradskih i prigradskih željeznica te lakih tračničkih sustava (→ tramvaj), među kojima neke izvedbe → podzemne željeznice prometuju na gumenim kotačima (pneumaticima). Osim adhezijske željeznice, postoje i specijalne željeznice, konstrukcijski prilagođene posebnim uvjetima prometovanja. Među njih se obično ubrajaju jednotračna željeznica, spuštalica, zupčasta željeznica, → uspinjača i žičana željeznica (→ žičara). Jednotračna željeznica prometuje jednom tračnicom, s težištem vozila iznad tračnice ili ispod nje (mnogo češće). Rabi se u industrijskim postrojenjima, pri nedostatku prostora za smještaj kolosijeka uobičajene širine, ili kao turistička atrakcija. Spuštalica je željeznica koja se kreće niz padinu na kolosijeku s tračnicama ili na užetu, najčešće samo s pomoću gravitacije. Zupčasta željeznica (zupčanica) rabi se ugl. na trasama s većim usponima (do 30%), npr. za promet do turističkih odredišta u brdovitim predjelima. Za pogon služe zupčanici na pogonskim osovinskim sklopovima lokomotive, koji zahvaćaju u zupce ili u utore ugrađene na sredini kolosijeka između tračnica. Poseban je oblik lebdeća željeznica, koja tijekom vožnje lebdi na zračnom jastuku, ili, zbog djelovanja elektromagnetskih sila, na malenoj udaljenosti iznad staze (→ lebdeća vozila, pružna). Određena svojstva željeznice imaju i neki drugi prometni sustavi, npr. trolejbus, koji zbog povezanosti sa zračnim vodom iz kojega se napaja električnom energijom također ne može skrenuti s unaprijed zadane trase.

Adhezijsku željeznicu u tehničkom smislu čine → željeznička pruga i → željeznička vozila (lokomotive s vagonima – vlakovi, i druga vozila), koja prometuju po dijelu pruge koji se naziva → kolosijek. Broj kolosijeka i njihova širina (razmak među tračnicama), te vrsta pogona za koju je pruga predviđena (parne ili dizelske lokomotive, → električna vuča), glavna su obilježja pruge. Utovar i istovar tereta, ukrcaj i iskrcaj putnika, upravljanje prometom vlakova te križanja, pretjecanja i ranžiranja vlakova obavljaju se na željezničkim čvorištima i kolodvorima (→ kolodvor, željeznički). Važan dio željeznice kao prometnoga sustava također su upravljanje i nadzor prometa vlakova, koji se sve više zasnivaju na bežičnim tehnologijama, automatizaciji, satelitskom pozicioniranju vlakova općenito, te na uporabi naprednih računalno-informacijskih i telekomunikacijskih sustava. (→ prometni signali)

Otpor kotrljanja čeličnih kotača vlaka desetak je puta manji od otpora kotrljanja pneumatika cestovnih vozila, što željeznici osigurava veću učinkovitost i ekonomičnost, osobito pri prijevozu velikoga broja putnika i velike količine tereta. U tipični teretni vagon ukrca se do 125 t tereta, pa samo desetak vagona može zamijeniti 600 uobičajenih kamiona. Po prevezenoj toni tereta vlak troši 50 do 70% manje energije od kamiona, a po jednom putničkom kilometru vlak troši 0,05 kWh energije (autobus 0,13, automobil 0,3, turbo-propelerski zrakoplov 0,6). No posljedica maloga trenja između kotača vlaka i tračnica istodobno je i dugi zaustavni put vlaka, pa se sigurnosti radi prometovanje vlakova odvija u pružnim odsječcima u kojima se signalima dopušta kretanje samo jednoga vlaka (→ pružni blok). Željeznica je ekološki vrlo prihvatljiv oblik prometa; u usporedbi s autocestom, dvokolosiječna pruga zauzima znatno uži prostor, ima veću prijevoznu sposobnost, a po jednom putničkom kilometru brzi vlak proizvede samo 2,2 g ugljičnoga dioksida (zrakoplov 153, automobil 115, autobus 30). Uz to, željeznica je jedan od najsigurnijih oblika prometa.

Povijesni razvoj

Jedna od najstarijih primjena prisilnoga vođenja vozila javila se već u antičko doba, kada su se u ceste opločene kamenom urezivali uski žljebovi za kotače zaprežnih vozila. Još od VI. st. pr. Kr. Grci su vukli brodove preko Korintske prevlake takvim putem dugačkim 6 km (Diolkos). Razvoj željeznice u suvremenom smislu dobrim je dijelom tekao usporedno s razvojem → tračnica. Prvi prikaz uporabe drvenih tračnica, kojima su srednjovjekovni rudari gurali malene vagone, dao je S. Münster u djelu Kozmografija (1544), a rudarsku željeznicu na drvenim kotačima spominje i G. Agricola u djelu O kovinama (1556). God. 1767. bile su primijenjene drvene tračnice sa željeznim trakovima (u engleskom rudniku Coalbrookdale), a 1789. engleski graditelj William Jessop (1745–1814), pri izgradnji pruge za vlakove s konjskom vučom Nanpantan–Loughborough u Engleskoj, prvi je koristio željeznu tračnicu suvremena oblika. Taj je oblik tračnice široko prihvaćen 1830. zahvaljujući američkom izumitelju Robertu Livingstonu Stevensu (1778–1856), a u Europi ju je u poboljšanom obliku uveo engleski inženjer Charles Blacker Vignoles (1793–1875), po kojem je i dobila ime. Čelične tračnice proizvode se od 1820.

Osim tračnica, za razvoj željeznice presudan su utjecaj imala i željeznička vozila. Prvi vagoni koncepcijski nalik današnjima javili su se sredinom XVIII. st., a isprva su ih gurali ili vukli radnici ili konjske zaprege. Potkraj XVIII. i početkom XIX. st. intenzivno su se počele istraživati mogućnosti primjene parnoga stroja za vuču željezničkih vozila. Prvi koji je 1804. takvu zamisao uspio realizirati bio je britanski izumitelj Richard Trevithick (1771–1833), čija je parna lokomotiva u velškom rudniku Penydarren, na pruzi duljine 15,6 km, vozila vlak od 5 vagona, mase oko 25 t, brzinom od 25 km/h. Prva pruga za javni promet bila je teretna cestovna željeznica u južnom Londonu, otvorena 1803., na kojoj je prijevoz mogao obavljati svatko, vlastitim vagonima sa životinjskom vučom. No prva javna željeznica za putnički i teretni promet puštena je u uprabu 1825. na pruzi Stockton–Darlington, a teretni vlak s 36 vagona vukla je prva ekonomski održiva parna lokomotiva Locomotion G. Stephensona. Na toj se pruzi, za prijevoz putnika u vagonima bez ovjesa, do 1830. rabila konjska vuča. God. 1830. bila je puštena u promet javna željeznica dvokolosiječnom prugom između Liverpoola i Manchestera; na natječaju za najbolju lokomotivu koja će voziti tom prugom pobijedila je Stephensonova lokomotiva Rocket postigavši brzinu od 47,4 km/h. Ta prva željeznica normalne širine kolosijeka i prva koja je prometovala po voznom redu označila je početak razdoblja užurbane gradnje željezničkih pruga diljem svijeta.

Iz Engleske se željeznica, kao ključna poluga industrijskog razvoja i kapitalizma, širila u druge zemlje. Tako je prva željeznica u SAD-u počela prometovati 1830., u Irskoj 1834., Belgiji i Njemačkoj 1835., Kanadi 1836., Rusiji, Kubi i Austriji 1837., Italiji 1839., u Indiji i Južnoj Americi (Čileu) 1851., Australiji 1854., na Novom Zelandu, u Africi (Egiptu) i Iranu 1881., itd. Prve transkontinentalne željeznice bile su panamska (1855), američka (1869) i kanadska (1886). Transsibirska željeznica sastavljena je od više pruga, od kojih je dionica Moskva–Vladivostok, izgrađena 1901., s 9288 km još i danas najduža željeznička pruga na svijetu. Transandska željeznica (Valparaíso u Čileu – Buenos Aires u Argentini; izgrađena 1910) skratila je, primjerice, putovanje od 11 dana morem na samo 36 sati kopnom; australska željeznica (1917) ima na svijetu najduži ravan dio (497 km) i nigdje ne prelazi preko stalnoga vodenog toka. Među povijesnim željeznicama ističu se još Bagdadska, Kineska istočna željeznica i Transkaspijska željeznica, a među vlakovima luksuzni Orient Express (prva vožnja 1883), koji je prometovao između Pariza i Istanbula, na nekim od linija stajući i u Zagrebu. Najduži prijevoz putničkim vlakom bez presjedanja (10 267 km) onaj je između Moskve i P’yŏngyanga, a kineska željeznica (Qinghai–Tibet; u prometu od 2006) na najvećoj je nadmorskoj visini (5072 m), pa se u putničke vagone upuhuje dodatni kisik.

U društvenom smislu, željeznica je omogućila neke od najdubljih, najbržih i prostorno sveobuhvatnih promjena u povijesti ljudskih društava, inicirala je i podupirala nastajanje vrlo složenoga društveno-ekonomskoga, političkog, financijskog i kulturnog sustava, oblikujući gradove i potičući na migracije pučanstva. U današnje doba, unatoč razvoju i drugih prometnih grana, željeznica zadržava važnu ulogu u suvremenim ljudskim društvima.

Željeznica u Hrvatskoj

Promet prvom hrvatskom željezničkom prugom madžarsko-hrvatska granica–Kotoriba–Čakovec–hrvatsko-slovenska granica (Pragersko) bio je uspostavljen 1860. Ta je pruga spojena na prethodno izgrađenu željezničku prugu Beč–Maribor–Pragersko–Zidani Most–Ljubljana–Trst (1857), radi povezivanja Budimpešte i Trsta. Sve do 1918. politika razvoja željeznica u Hrvatskoj bila je diktirana iz Madžarske i Austrije, ponajprije zadovoljavajući njihove interese. Stoga ni druga željeznička pruga u Hrvatskoj Zidani Most–Zagreb–Sisak (1862), ni poslije izgrađene pruge Pivka–Šapjane–Rijeka (1873), Karlovac–Rijeka (1873), Divača–Buzet–Pula (1876), nisu u potpunosti zadovoljavale prioritetne hrvatske potrebe, kakve su tada bile npr. pruge u posavskom koridoru, ili između Zagreba i Splita. Gradnja željeznica i upravljanje njima imali su značajke državnog vođenja, ali i značajke ulaganja privatnoga kapitala, npr., temeljem državnih koncesija (Društvo južnih željeznica). Nakon I. svjetskog rata ključna je bila obnova pruga i voznoga parka, na glavnim prugama građen je drugi kolosijek, a unatoč nizu problema održavana je sigurnost prometovanja. Nakon II. svjetskog rata veliku je važnost imala izgradnja pruga Bihać–Knin (u prometu potkraj 1948) i Ploče–Metković (1966), a 1960-ih ukinute su lokalne pruge, glavnina željezničkog prometa usmjerena je na poprječni, riječki pravac, te na uzdužni, posavski pravac.

Danas željeznička infrastruktura u Hrvatskoj obuhvaća gotovo 3000 km pruga, koje uključuju dijelove triju paneuropskih koridora: X (Savski Marof–Tovarnik), Vb (Botovo–Rijeka), Vc (Beli Manastir–Slavonski Šamac), a prometom i drugim poslovima upravlja javno prijevozničko poduzeće Hrvatske željeznice.

U Hrvatskoj postoji duga tradicija proizvodnje i održavanja željezničkih vozila (Tvornica željezničkih vozila Janko Gredelj u Zagrebu, osnovana 1894; tvornica Đuro Đaković u Slavonskom Brodu, osnovana 1921; Radionica željezničkih vozila u Čakovcu, osnovana 1945).

Citiranje:
željeznica. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2020. Pristupljeno 21. 10. 2020. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=67678>.