Żeromski [žero'msk’i], Stefan (pseudonim Maurycy Zych, Józef Katerla), poljski književnik (Strawczyn, 14. X. 1864 – Varšava, 20. XI. 1925). U Varšavi (od 1886) kratko studirao veterinu; radio kao privatni učitelj. Putovao srednjom Europom; 1892. u Švicarskoj se povezao s poljskim socijalistima. Knjižničar u Varšavi (1897–1903); od 1904. živio kao profesionalni pisac te boravio u Italiji (1907) i Parizu (1909–12). Društveno aktivan tijekom I. svjetskoga rata, ali nesklon J. Piłsudskomu. Debitirao je realističkom zbirkom pripovijedaka Raskljuvat će nas gavrani, vrane (Rozdziobią nas kruki, wrony, 1895), kojom je u poljsku modernističku prozu unio psihologizaciju, digresivnost i lirizam te moralizam pobune (roman Sizifovi poslovi – Syzyfowe prace, 1897). Status najvažnijega prozaika Mlade Poljske koji beskompromisno postavlja dramatična pitanja nacionalnog i socijalnog angažmana te njime izazvane etičke dvojbe, stekao je romanom ideja Beskućnici (Ludzie bedzomni, 1900), povijesnim romanom Prah i pepeo (Popioły, 1904) te lirskim romanom Vjerna rijeka (Wierna rzeka, 1912), a nakon 1905. slikom revolucije, opravdane i zastrašujuće istodobno, u drami Ruža (Róża, 1909). Modernistička fascinacija erotikom i zlom obilježila je roman Povijest grijeha (Dzieje grzechu, 1908). Nakon antipruskoga romana Vjetar s mora (Wiatr od morza, 1922), antologijsku književnu vrijednost potvrdio je dramama Postat ću bjelji od snijega (Ponad śnieg bielszym się stanę, 1921) i Utekla mi prepelica (Uciekła mi przepióreczka, 1924) te romanom sintezom Uoči proljeća (Przedwiośnie, 1924), svojevrsnom biografijom junaka epohe. Djelujući kao vodeći mislilac i autoritet svojega doba, neovisan o središtima političke moći, snažno je utjecao na poljski društveni i književni život uoči i nakon I. svjetskoga rata.
