struka(e):
ilustracija
ŽIČARA, shematski prikaz: 1. usidrenje nosećega užeta, 2. kabina, 3. međustup, 4. naprava za natezanje nosećega užeta, 5. naprava za natezanje vučnoga užeta

žičara, vrsta specijalne željeznice, prijevozni sustav u kojem se vozila (kabine ili sjedala za putnike, platforme ili košare za teret) kreću prisilno vođena duž trase određene čeličnim užetom razapetim među stupovima. Primjenjuje se u turizmu, športu i javnom prometu za prijevoz osoba (putničke žičare), te u industriji, šumarstvu, rudarstvu i građevinarstvu za prijevoz materijala (teretne žičare), osobito na mjestima gdje treba pojednostavniti promet, svladati velike terenske prepreke i visinske razlike. Između čeličnih, betonskih ili drvenih stupova, koji nadvisuju prepreke i svladavaju uzbrdice, razapeto je jedno čelično uže ili više užadi. Prema načinu povlačenja vozila razlikuju se žičare s dva užeta, kod kojih se vozila kreću po nosećem užetu razapetome među stupovima, a vuče ih drugo, pogonsko uže, te žičare s jednim užetom, koje je istodobno pogonsko i noseće. U krajnjim točkama žičare nalaze se postaje za ukrcaj i iskrcaj tereta ili putnika, pogonsko postrojenje, sustav za zatezanje užadi i dr. Prema načinu odvijanja prometa razlikuju se žičare s kružnim (usmjerenim) pogonom (promet se odvija po užetu uvijek u istom smjeru) i žičare s povratnim (izmjeničnim) pogonom. Kružni je pogon s jednim užetom i omogućava istodobno prometovanje više košara, kabina i dr., koje kruže oko obiju postaja, ili se po potrebi u jednoj od njih isključuju i poslije ponovno uključuju u promet. Kod povratnoga pogona jedna se kabina (ili više njih međusobno povezanih) giba vučena (ili spuštana) pogonskim užetom po istom nosećem užetu u jednom smjeru, zatim u povratnom smjeru. Najčešće su tada na istim stupovima postavljena dva međusobno usporedna noseća užeta, svako sa svojom kabinom. Dok se jedna kabina uzdiže, druga se po svojem užetu spušta, i obratno, što daje bolju uravnoteženost i smanjuje opterećenje pogonskoga sustava. Pogonski je stroj najčešće istosmjerni elektromotor (jedan ili više njih) smješten u jednoj od postaja (obično gornjoj), koji preko spojke pokreće kotač s pogonskim užetom. Ako u mreži nestane struje, elektromotor se napaja strujom iz autonomnoga strujnog agregata, a po potrebi se u pogon uključuje i rezervni Dieselov motor. Postoje i žičare s pogonom na samoj kabini, no rijetko su u uporabi. Takva je npr. bila putnička žičara Josefsbergseilbahn kraj Merana (Južni Tirol), koja je prometovala 1979–90., a za teretni je prijevoz u Švicarskoj patentirana žičara Lasso Mule s pogonom iznad noseće platforme za terete do 250 kg i nagibe od 45°.

Putničke žičare najčešće služe za prijevoz skijaša i turista u više gorske predjele, ali postoje i njihove gradske izvedbe. Putnici se prevoze u kabinama ili na sjedalicama, ili ih žičara vuče u stojećem stavu po zasniježenoj voznoj stazi (vučnice). Kabinske žičare za četiri do nekoliko desetaka putnika po kabini kružnoga su toka s jednim užetom, a putnici ulaze u kabinu i izlaze iz nje u vožnji ili se kabine kratkotrajno iskapčaju iz prometa; brzine takvih žičara jesu oko 10 m/s. Gondolske žičare s velikim kabinama, za više od sto putnika (tzv. gondole), povratnoga su pogona s nosećim i vučnim užetom. Žičare sa sjedalicama (tzv. sjedežnice) za jednoga ili više putnika (2, 3, 4, 6 ili 8) imaju kružni tok, s jednim su užetom, a putnici na postajama sjedaju i silaze sa sjedalica u vožnji pri brzinama do 2 m/s; sjedalice sjedežnica za više putnika i s većom brzinom (oko 5 m/s) na postajama se radi lakšeg izlaska i ulaska putnika kratkotrajno iskapčaju iz pogona. Vučnice se grade s kružnim pogonom i jednim užetom, na koje su izravno pričvršćeni rukohvati za skijaše (vučnice s nisko vođenim užetom), ili je za uže pričvršćena užad na krajevima koje se nalaze sidra ili tanjurići za vuču skijaša (vučnice s visoko vođenim užetom).

Teretne žičare mogu služiti za prijevoz sipkoga materijala (zemlja, pijesak, kamen) s mjesta iskopa do mjesta preradbe ili pretovara u područjima gdje je transport drugim sredstvima otežan. Obično su to žičare kružnoga toka s jednim nosećim i jednim vučnim užetom, s prijevoznom moći 30 do 300 t/h. Za komadni transport (npr. prijenos trupaca) rabe se kružne žičare s jednim užetom (nosećim i vučnim) za koje su pričvršćene hvataljke ili košare za teret. U šumarstvu su to često privremeno postavljene prenosive žičare s Dieselovim pogonskim motorom, a prijevozna im je moć do 30 t/h.

Povijest. Prvi prikazi jednostavnih postrojenja sličnih današnjim teretnim žičarama nalaze se na kin. crtežima iz doba 400. do 250. pr. Kr. Od tada se takva postrojenja za prijenos robe preko rijeka i kanjona s pomoću užeta od konoplje s ovješenim košarama pojavljuju u Japanu i Indiji, a poslije i u Europi, ponajprije pri gradnji utvrda. Konstruiranjem čeličnog užeta 1834. i početkom njegove tvorničke proizvodnje otvoren je put gradnji suvremenih teretnih te napose putničkih žičara, pa je tako prva privatna žičara s kabinom za dvije osobe i ručnim pogonom izgrađena 1866. kraj Schaffhausena, dok je prva žičara s kabinom za javni putnički prijevoz izgrađena 1908. kraj Bolzana (Južni Tirol); iste godine gostioničar Robert Winterhalder postavio je u Schollachu (Schwarzwald, Njemačka) vučnicu s nisko vođenim užetom, a prva vučnica suvremene izvedbe s visoko vođenim vučnim užetom postavljena je u Davosu 1933. Prva žičara sa sjedalicama izvedena je 1935. u mjestu Sun Valley (Idaho, SAD). Sred. XX. st. ubrzano su se počele graditi turističke i športske žičare, pa se do danas njihov broj povećao gotovo pedeset puta (npr. u Francuskoj ih ima više od 4000, dok su zemlje s više od 3000 žičara SAD, Austrija, Japan i Italija). Najviša postaja putničke žičare nalazi se u Venezueli, na 4765 m, a teretne u Čileu, na 5900 m. Premda gradnja žičara podliježe vrlo strogim propisima, ipak se događaju povremene nesreće zbog iznimnih vremenskih uvjeta u planinskim područjima, ili zbog umora materijala na osjetljivim mjestima zahvata kabine ili sjedalice s užetom. Tako se između 1960. i 2008. diljem svijeta dogodilo tridesetak većih nesreća, u kojima je poginulo više od 250 putnika.

Žičare u Hrvatskoj. U Hrvatskoj, osim vučnica, prometuju skijaške žičare sa sjedalicama na Medvednici i Platku. Iz Zagreba je na vrh Medvednice prometovala Žičara Sljeme, puštena u promet 1963., a zatvorena 2007. zbog kvara na elektromotoru i neisplativosti saniranja. Svladavala je udaljenost od 4017 m, te visinsku razliku od 670 m, pa se svrstavala među najduže žičare te vrste u Europi. Mjesto nje je 2020. izgrađena suvremena kabinska žičara s donjom postajom uz tramvajsku postaju u Dolju i međupostajom Brestovcem. Svladava horizontalnu udaljenost od 4926 m te visinsku razliku od 754 m, na trasi je 29 stupova, a 84 suvremeno opremljene gondole prevoze po deset osoba; vožnja od donje do gornje postaje traje 16 minuta. Kabinska Žičara Dubrovnik izgrađena je 1969., a potpuno obnovljena 2010; njezine dvije kabine, kapaciteta po 30 putnika, u mimosmjernom kretanju svladavaju udaljenost od 778 m za manje od četiri minute, omogućujući turistima posjet vidikovcu na vrhu brda Srđa.

Citiranje:

žičara. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/zicara>.