Kiseljov (Kiselëv) [k’is’il’o'f], Pavel Dmitrijevič (Dmitrievič), ruski general i državnik (Moskva, 19. I. 1788 – Pariz, 26. XI. 1872). Sudjelovao u ratu protiv Napoleona I. Bonapartea 1812., bio je pobočnik generalu M. A. Miloradoviču u bitki kraj Borodina, a 1814. postao je pobočnik caru Aleksandru I. Od 1819. do 1829. načelnik stožera Druge armije u Ukrajini, gdje je bio blizak dekabristima iz Južnoga društva, osobito P. I. Pestelju. Nakon Rusko-osmanskoga rata 1828–29. preuzeo je rusku upravu nad Moldavijom i Vlaškom te je od 1829. do 1834. proveo niz naprednih reformi: kneževine su dobile svoje prve ustave, koji su utjecali na njihov gospodarski i politički razvoj; zaslužan je za urbanistički razvoj Bukurešta (izgradnja središnje gradske prometnice, poslije nazvane po njemu Ulica Kiseleff). Od 1834. jedan od glavnih savjetnika cara Nikole I., te od 1835. član Državnoga vijeća i tajnih odbora za razmatranje seljačkog pitanja; autor je plana o postupnom ukidanju kmetstva, ali je on naišao na otpor konzervativnih zemljoposjednika. Od 1837. bio je ministar za državnu imovinu, te je proveo reformu upravljanja državnim seljacima; uspostavio je škole za djecu državnih seljaka (Kiseljovljeve škole). Bio je ruski veleposlanik u Parizu od 1856. do 1862., kada se povukao.
