bizantologija (bizantinistika, u novije doba često i istočnorimske studije), disciplina koja proučava povijest, civilizaciju i kulturu Bizanta, odnosno Istočnoga Rimskog Carstva. Kronološki je omeđena postojanjem te države između IV. i XV. st., ali zalazi i u prethodno razdoblje kasne antike, a bavi se i pitanjima bizantskoga nasljeđa u novom vijeku. Iako primarno historiografska disciplina, uključuje i druge srodne struke koje su unutar sebe razvile posebna bizantološka polja – povijest umjetnosti, arheologiju, teologiju, filologiju i povijest književnosti, pravo, povijest glazbe, medicinu, astronomiju i dr., kao i pomoćne povijesne znanosti (epigrafiku, diplomatiku, numizmatiku i dr.).
Povijest bizantologije
Zametci joj se javljaju u talijanskom humanizmu XIV. st. kada se pojavljuju i prvi prijevodi grčkih tekstova na latinski. Na njezin su razvoj znatno utjecali grčki učenjaci koji dolaze na Apeninski poluotok, napose u XV. st. nakon osmanskoga osvajanja Carigrada. Interes za Bizant širi se izvan Italije tijekom XVI. st., osobito u njemačkim zemljama. Prvi je bizantske povijesne spise sustavno izdavao, komentirao i na latinski jezik prevodio njemački humanist Hieronymus Wolf (1516–80). Njegova izdanja, poznata kao Zbornik bizantske povijesti (Corpus historiae Byzantinae, 1557–67), etablirala su bizantsko nazivlje za istočnorimsku državu te uvelike utjecala na sve kasnije istraživače, donijevši mu naziv »oca bizantologije«. Wolfovi učenici (Wilhelm Xylander, David Hoeschel) nastavili su rad na objavljivanju izvora, a paralelno se, dijelom zbog onodobne fascinacije istočnim društvima, kao i straha od osmanske prijetnje, interes za Bizantom širi i u druge dijelove Europe. Od važnijih izdanja ističe se objava grčkoga izvornika i latinskoga prijevoda djela O upravljanju carstvom bizantskoga cara Konstantina VII. Porfirogeneta, koje je 1611. u Leidenu priredio Johannes Meursius (1579–1639). Znatan napredak disciplina doživljava tijekom XVII. st. u Francuskoj gdje je Philippe Labbé (1607–67) započeo izdavati tzv. Pariški korpus (Corpus Byzantinae historiae ili Corpus Parisianum, 1648–1711., 1819), pregled svih dotad poznatih povjesničara i kroničara, s latinskim prijevodima njihovih djela i komentarima, prvi važniji bizantološki rad uopće. Istodobno je Charles du Fresne Du Cange nizom istraživanja utemeljio bizantologiju kao posebnu znanstvenu disciplinu. S rastom interesa javljaju se potkraj XVII. st. i početkom XVIII. st. prve bizantološke pomoćne povijesne znanosti, kao i bizantološka polja unutar drugih struka, pa je, primjerice, Jean Mabillon zasnovao bizantsku diplomatiku, Bernard de Montfaucon paleografiju, a Johann Albert Fabricius (1668–1736) povijest bizantske književnosti. Tijekom XVIII. st. došlo je do zastoja u razvoju discipline uvjetovanoga negativnim prosvjetiteljskim sudovima o bizantskoj epohi shvaćenoj kao razdoblju općega propadanja rimske političke, kulturne, jezične i moralne vrsnosti, što se najjasnije očituje u dvama ključnim pregledima rimske povijesti – Povijesti kasnoga Carstva (Histoire du Bas-Empire, 1757–84) Charlesa Le Beaua (1701–78) te nadasve Povijesti opadanja i propasti Rimskoga Carstva (1776–88) Edwarda Gibbona.
Oživljavanju interesa za bizantologiju tijekom prve polovice XIX. st. pridonijela je grčka borba za oslobođenje od osmanske vlasti (1821–30). U Bonnu je tako 1828. počela izlaziti nova monumentalna zbirka bizantskih povjesničara i kroničara, tzv. Bonski zbornik (Corpus scriptorum historiae Byzantinae, do 1897), a nešto poslije i Patrologia Graeca (1857–66) koja je obuhvatila i bizantske crkvene pisce. Poseban interes za pravnu povijest potaknuo je pionirski rad na izdavanju bizantskih pravnih spisa u zbirci Jus Graeco-Romanum (1856–84) pod vodstvom Karla Eduarda Zachariaea von Lingenthala. Daljnjem razvoju discipline pridonijeli su osobito Britanac George Finlay, Grk Konstantin Paparigopulos (1815–91), Nijemac Karl Hopf (1832–73) te se do kraja XIX. st. bizantologija konstituirala kao moderna povijesna i filološka disciplina. Utemeljiteljem suvremene bizantologije drži se Karl Krumbacher (1856–1909) koji je 1892. u Münchenu pokrenuo prvi bizantološki časopis Byzantinische Zeitschrift, a 1897. na tamošnjem sveučilištu osnovao prvu sveučilišnu katedru za bizantologiju. Njegovi su učenici utjecali na razvoj i osnivanje mnogih nacionalnih bizantoloških škola tijekom posljednjih desetljeća XIX. st. i prve polovice XX. st., a u tom razdoblju pokrenuti su i drugi do danas relevantni stručni časopisi, npr. Vizantijskij vremennik (Sankt Peterburg, od 1894), Revue des études byzantines (isprva Échos d’Orient; Pariz, od 1897), Byzantion (Bruxelles, 1924), Dumbarton Oaks Papers (Washington, od 1941).
U Francuskoj su poznati bizantolozi Alfred Rambaud (1842–1905), Gustave Schlumberger (1844–1929) i nadasve Charles Diehl, čiji je učenik bio i Gabriel Millet (1867–1953), utemeljitelj suvremene bizantske povijesti umjetnosti, a istaknuti su i Louis Bréhier te Hélène Ahrweiler (1926–2026). Na germanofonom području djelovali su Johann Heinrich Gelzer, Karl Krumbacher (1856–1909), Berthold Rubin (1911–90) i Friedhelm Winkelmann (1929–2025), a u Rusiji Vasilij Grigorjevič Vasiljevski. Od britanskih bizantologa ističu se John Bagnell Bury, jedan od najvažnijih bizantologa uopće, Egon Wellesz, jedan od najvažnijih proučavatelja bizantske glazbe, Steven Runciman (1903–2000) te Cyril Mango (1928–2021), a u Velikoj Britaniji djelovao je i bizantolog ruskoga podrijetla Dimitri Obolensky (Dmitrij Dmitrijevič Obolenski; 1918–2001), autor utjecajnoga, iako u novije doba kritiziranoga, koncepta »bizantske zajednice« (engl. »Byzantine Commonwealth«) kojim je nastojao objasniti povijesno-kulturne veze Bizanta i Slavena. U pojedinim je balkanskim zemljama razvoj bizantologije i nacionalne povijesti bio povezan i odvijao se usporedno: u Grčkoj je djelovao Spiridon Lambros (1851–1919), u Bugarskoj Vasil Zlatarski (1866–1935) i Petăr Mutafčiev (1883–1943), u Rumunjskoj Nicolae Iorga, Nicolae Bănescu (1878–1971) i Gheorghe Brătianu (1898–1953), u Madžarskoj Gyula Moravcsik (1892–1972). Bizantologija u Srbiji bila je pod velikim utjecajem ruskih znanstvenika, nadasve Georgija Ostrogorskog, istaknutoga bizantologa svjetskoga glasa, a njegova učenja presudno su utjecala na razvoj bizantologije i u Hrvatskoj. Od drugih srpskih bizantologa ističu se Božidar Ferjančić, Ljubomir Maksimović i Ivan Đurić (1947–97).
Istaknuti su suvremeni bizantolozi Averil Cameron, Judith Herrin, John Haldon, Jonathan Shepard, Paul Magdalino, Leslie Brubaker, Peter Sarris, Anthony Kaldellis, Dionysios Stathakopoulos, Yannis Stouraitis, Stratis Papaioannou i dr. U novije se doba istraživački fokus osobito pomiče prema pitanjima identiteta podložnika istočnorimske države, pri čemu se prihvaćanjem njihova romanstva (tj. romejstva) ujedno odbacuje bizantska etiketa, što je pak potaknulo i rasprave o redefiniranju zajedničkoga nazivlja discipline. Posebni bizantološki instituti danas djeluju na gotovo svim većim sveučilištima i znanstvenim središtima, a ističu se Centar za bizantske studije Dumbarton Oaks (Washington, SAD, od 1941), Centar za povijest i civilizaciju Bizanta (Pariz, od 1972), Centar za bizantske, osmanske i novogrčke studije (Birmingham, od 1965) te Centar za bizantska istraživanja (Solun, od 1966). U Beogradu je 1948. osnovan Vizantološki institut Srpske akademije nauka, koji od 1951. izdaje Zbornik radova Vizantološkog instituta, a 1955–86. objavljivao je seriju Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije. Različiti nacionalni i drugi centri okupljeni su u Međunarodnoj asocijaciji za bizantske studije, koja od osnutka 1948. organizira i Međunarodne kongrese bizantskih studija te predvodi projekt cjelokupnoga kritičkog izdavanja bizantskih izvora Corpus Fontium Historiae Byzantinae (od 1966). Od ostalih kritičkih izdanja tekstova ističu se nizovi Bibliotheca Teubneriana (Leipzig, od 1811), Collection byzantine Društva Guillaume Budé (Pariz, od 1917) te Monumenta Musicae Byzantinae (od 1935).
Bizantologija u Hrvatskoj
Zbog važnosti informacija bizantskih povjesničara za povijest Hrvata, ponajprije onih koje donosi Konstantin VII. Porfirogenet, te zbog višestoljetne nazočnosti bizantske vlasti na istočnojadranskoj obali i u njezinu zaleđu, zanimanje za bizantsku povijest i historiografiju praktički je neprekinuto od početka hrvatske znanstvene historiografije u XVII. st. Već je Ivan Lučić u djelu O Kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske u šest knjiga (1666) potanko komentirao i nerijetko opširno prenosio vijesti bizantskih pisaca o hrvatskom prostoru. Rano je svjetski glas stekao Anselm Bandur, jedan od utemeljitelja francuske bizantološke škole, čije je djelo Istočno Carstvo ili carigradske starine (1711) dugo bilo svojevrsni opći bizantološki priručnik. Objavljivanje i znanstvenu obradbu bizantskih izvora potkraj XIX. st. započinje Franjo Rački, a ubrzo potom slijede prijevodi ključnih izvora, ponajprije odabranih poglavlja (tzv. dalmatinskoga dosjea) iz Porfirogenetova spisa O upravljanju carstvom, koje je 1906. objavio Armin Pavić, a zatim i cjeloviti hrvatski prijevod istoga djela Nikole Tomašića iz 1918 (ponovljena izdanja 1994. i 2003). Istodobno se oblikuje i institucionalni okvir discipline, pa je tako Milan Šufflay 1901. obranio prvu bizantološku doktorsku disertaciju u Hrvatskoj (Hrvatska i zadnja pregnuća istočne imperije pod žezlom triju Komnena 1075–1108), a već 1902. Gavro Manojlović uveo bizantologiju u sveučilišnu nastavu u Zagrebu.
Istraživanjem kasnoantičke Salone od 1922. te uvođenjem u znanstveni diskurs pojma »adriobizantizam« hrvatsku je bizantologiju zadužio danski arheolog Ejnar Dyggve. Uza snažan utjecaj srpske bizantološke škole, predvođene G. Ostrogorskim, važan je i prinos slovenskoga povjesničara Jadrana Ferluge, čija je monografija Vizantijska uprava u Dalmaciji (1957) ostavila dubok trag u proučavanju bizantske Dalmacije. Iako se tijekom XIX. i XX. st. istraživanje bizantske povijesti uglavnom svodilo na njezin odnos prema hrvatskom prostoru, pojedini su hrvatski autori proučavali i opće teme, među kojima se ističu G. Manojlović, osobito sa zapaženom raspravom Carigradski narod (»demos«) od god. 400.–800. (1904), Ivan Marković, Danica Pinterović i dr. Bizantološke prinose u historiografiji ostvarili su i Natko Nodilo, Ferdo Šišić, Stjepan Antoljak, Mate Suić, Nada Klaić i dr. U novije doba važan doprinos dao je Ivo Goldstein (djela Bizant na Jadranu, 1992. i Hrvati, hrvatske zemlje i Bizant, 2003), a od suvremenih bizantologa Hrvoje Gračanin (Komes Marcelin i svijet ranog Bizanta, 2019). Pravnom poviješću bavio se Lujo Margetić, filologijom i poviješću književnosti Petar Skok i Radoslav Katičić, autor prvoga cjelovitog pregleda bizantske književnosti na hrvatskom, dok su povijesti umjetnosti – osobito pitanjima prožimanja bizantskih i karolinških utjecaja na hrvatskom prostoru – pridonijeli Ljubo Karaman, Ivo Petricioli, Tomislav Marasović, Željko Rapanić i dr. Unatoč dugoj povijesnoj povezanosti hrvatskoga prostora s Bizantom i postojanju istraživačke tradicije, bizantologija u Hrvatskoj nema institucionalno mjesto niti zasebnu prisutnost u sveučilišnoj nastavi, što se nastoji promijeniti djelovanjem Hrvatskoga društva za bizantske studije, osnovanoga 2016. godine.
