struka(e): |

bizantologija (bizantinistika), disciplina koja se bavi poviješću i kulturom Bizanta. Zametci joj se javljaju u talijanskom humanizmu. Jako se razvila u XVII. st. u Francuskoj. Potkraj XIX. st. konstituirala se kao moderna povijesna i filološka disciplina u svim znatnijim europskim državama (Njemačka, Rusija, Francuska, Engleska). Javljaju se stručni časopisi.

Prvi je bizantske povijesne spise počeo izdavati i prevoditi na latinski jezik njemački humanist Hieronymus Wolf (1516–80). U XVI. i XVII. st. slijede ga drugi humanisti u Njemačkoj, Nizozemskoj, Francuskoj i Italiji. Prvi je važniji bizantološki rad tzv. Pariški korpus (Corpus Byzantinae historiae, od 1645), pregled svih dotad poznatih povjesničara i kroničara, s latinskim prijevodima njihovih djela i komentarima. Francuz Charles du Fresne Du Cange utemeljio je bizantologiju kao posebnu znanstvenu disciplinu. Jean Mabillon osnivač je diplomatike, a Bernard de Montfaucon grčke paleografije. Njihov je učenik bio Dubrovčanin Anselm Bandur.

Oživljavanju zanimanja za bizantologiju pridonijela je borba Grčke za oslobođenje od osmanske vlasti. U Bonnu je 1828. počela izlaziti nova zbirka bizantskih povjesničara i kroničara (Corpus scriptorum historiae Byzantinae), a bizantsku povijest proučavali su Englez George Finlay, Grk Konstantin Paparigopulos (1815–91), Nijemac Karl Hopf (1832–73) i dr.

Sustavno proučavanje bizantoloških problema započelo je posljednjih desetljeća XIX. st. u Rusiji i u zapadnoeuropskim zemljama. Suvremenu bizantologiju u Rusiji utemeljili su Vasilij Grigorjevič Vasiljevski i Fjodor Ivanovič Uspenski na području povijesti, Nikodim Pavlovič Kondakov na polju arheologije i povijesti umjetnosti.

U Francuskoj su poznati bizantolozi Alfred Rambaud (1842–1905), Gustave Schlumberger (1844–1929) i Charles Diehl, u Njemačkoj Karl Krumbacher (1856–1909) i Johann Heinrich Gelzer, u Engleskoj John Bagnell Bury; u SAD-u od 1941. djeluje bizantološki institut Dumbarton Oaks u Washingtonu.

U pojedinim balkanskim zemljama bizantologija se razvijala u vezi s razvojem nacionalne povijesti: u Grčkoj je djelovao Spiridon Lambros (1851–1919), u Bugarskoj Vasil Zlatarski (1866–1935) i Petăr Mutafčiev (1883–1943), u Rumunjskoj Nicolae Iorga, Nicolae Bănescu (1872–1971) i Gheorghe Brătianu (1898–1953), u Madžarskoj Gyula Moravcsik (1892–1972) i dr.

Važna su kritička izdanja tekstova u nizu Bibliotheca Teubneriana u Leipzigu i Collection byzantine de l’Association Guillaume Budé u Parizu, nove zbirke bizantskih povelja (Paul Lemerle, Pariz, i Franz Dölger, München) te časopisi Byzantinische Zeitschrift (München), Byzantion (Bruxelles), Byzantinoslavica (Prag), Revue des études byzantines (Pariz), Dumbarton Oaks Papers i dr. U Beogradu je 1948. osnovan Vizantološki institut Srpske akademije nauka. Građu je objavljivao u seriji Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije, a historiografske radove u časopisu Zbornik radova Vizantološkog instituta. Važniji su predstavnici srpske bizantologije Georgij Ostrogorski, Božidar Ferjančić, Ljubomir Maksimović i Ivan Đurić (1947–97).

Bizantologija u Hrvatskoj. Zbog važnosti vijesti bizantskih povjesničara za povijest Hrvata, u prvom redu teksta Konstantina VII. Porfirogeneta O upravljanju carstvom, i zbog 6 stoljeća nazočnosti bizantske vlasti na istočnojadranskoj obali i u njezinu zaleđu, zanimanje za bizantsku povijest i historiografiju praktički je neprekinuto od početka hrvatske znanstvene historiografije u XVII. st. Već je Ivan Lučić potanko komentirao vijesti bizantskih pisaca. Franjo Rački i Ferdo Šišić izdavali su i dijelove tekstova pojedinih bizantskih pisaca, a Nikola Tomašić preveo je 1918. djelo O upravljanju carstvom (objavljeno 1994).

Istraživanje bizantske povijesti uglavnom se svodilo na njezin odnos prema Hrvatskoj, uz iznimku nekih koji su proučavali opće teme. Prvi od njih bio je u XVIII. st. Dubrovčanin Anselm Bandur; pojedini tekstovi Gavre Manojlovića nisu zastarjeli ni potkraj XX. st. (Carigradski narod (»demos«) od god. 400.–800., 1904), potom Danice Pinterović i dr. Bizantološke prinose u historiografiji dali su Natko Nodilo, Stjepan Antoljak, Mate Suić, Ivo Goldstein, u historiografiji i u pravnoj povijesti Lujo Margetić, a u filologiji i povijesti književnosti Radoslav Katičić (prvi cjelovit pregled bizantske književnosti).

Citiranje:

bizantologija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/bizantologija>.