struka(e):
vidi još:  Filmski leksikon

boje (tur. boya).

1. Vidni osjeti ovisni o frekvenciji svjetlosnog zračenja. Ljudsko oko zapaža samo »vidljivo« zračenje, tj. elektromagnetske valove valne duljine od približno 380 do 760 nm. Zračenja svake pojedine valne duljine, podražujući na različit način prijamne mehanizme oka (receptore, čunjiće u mrežnici oka) daju dojam određene boje. Osjet ljubičaste boje izazvan je zračenjem s duljinom vala od 390 do 450 nm, modre boje zračenjem od približno 450 do 500 nm, zelene od 500 do 570 nm, žute od 570 do 600 nm, narančaste od 600 do 620 nm i crvene od 620 do 760 nm. Prijelazi su između boja postupni i normalno ljudsko oko može u vidljivom dijelu spektra elektromagnetskih valova razlikovati oko 160 različitih nijansa boja. Osjet boje obično ne nastaje samo od zračenja jedne frekvencije (tj. od monokromatične svjetlosti), nego redovito od smjesa zračenja užih ili širih područja spektra.

Prirodna bijela svjetlost (Sunčeva) polikromatična je, tj. sastoji se od kontinuiranog niza boja (zračenja između 380 i 760 nm), koje se (s pomoću optičke prizme) mogu rastaviti na boje komponente (Sunčev spektar). Boja nekog tijela može potjecati od svjetlosti koju ono samo emitira (zbog povišene temperature, elektronske ekscitacije), ili pak od svjetlosti koju reflektira odn. propušta. U ovome drugom slučaju tijelo uvijek apsorbira dio primljene svjetlosti, pa boja tijela koje ne zrači vlastitu svjetlost ovisi o apsorpcijskim svojstvima njegove površine. Bijela je ona površina koja u jednakoj mjeri reflektira sva valna područja bijele (npr. Sunčeve) svjetlosti. Crna površina potpuno apsorbira takvu svjetlost, a siva djelomično, ali u jednakoj mjeri reflektira sva područja bijele svjetlosti. Bijelo, crno i sivo nisu prave (kromatske) boje, već tzv. akromatske boje, jer nemaju svoje karakteristično valno područje, već ovise o stupnju osvijetljenosti, odn. sposobnosti površine da jače ili slabije apsorbira sva valna područja bijele svjetlosti. Tijelo će biti obojeno nekom pravom (kromatskom) bojom ako pokazuje selektivnu apsorpciju, tj. ako mu površina apsorbira bijelu svjetlost samo na određenome valnom području; tada će boja koju ta površina ima (tj. reflektira) biti komplementarna apsorbiranoj boji. Tijelo će npr. imati crvenu boju ako, obasjano bijelim svjetlom, najjače apsorbira modro-zeleni dio spektra, a najjače reflektira zračenje koje odgovara crvenomu dijelu spektra. Osnovne su karakteristike svake boje njezin ton (ovisi o frekvenciji emitiranog odn. reflektiranog zračenja), svjetljivost (ovisi o intenzitetu zračenja) i zasićenost (ovisi o čistoći boje, tj. o dodatku crne ili bijele primjese). Miješanjem pojedinih boja spektra dobivaju se različiti tonovi, tj. nove, druge boje. Miješanjem dviju boja kojima položaj u spektru nije udaljen nastaje boja koja leži između njih (npr. narančasta boja miješanjem crvene i žute). Kao rezultat miješanja nekih boja udaljenih u spektru (komplementarnih, npr. ljubičaste i žute) nastaje bijela boja. Ako se čiste, kromatske boje, miješaju s bijelom, dobivaju se jasne, svijetle boje; ako se miješaju s crnom, nastaju tamne, zagasite boje. Izrađeni su različiti sustavi za klasifikaciju pojedinih nijansa boja (Ostwaldova skala, Munsellova specifikacija boja), koji se primjenjuju u prirodnim znanostima, za dekoracije i dr. Prema teoriji Thomasa Younga i Hermanna Ludwiga Ferdinanda von Helmholtza, ljudsko oko ima tri odvojena receptora osjetljiva za tri osnovne boje (crveno, zeleno i plavo), a osjet boje nastaje superpozicijom tih triju osnovnih osjeta; prema tome, normalno je oko polikromatično. Dikromatično oko osjetljivo je za dvije boje, a monokromatično za jednu boju (sljepoća za boje daltonizam). Pojedine boje imaju različito psihofiziološko djelovanje, pa se dijele na tople (crvena, narančasta, žuta) i hladne (plava, ljubičasta). Plavi ambijent smiruje, a crveni stimulira i uzbuđuje. Johann Wolfgang Goethe je u djelu Nauk o bojama (1810) podijelio boje na pozitivne i negativne; ljubičastu boju povezivao je s veseljem, crvenu s moći, modru s mirom i hladnoćom, zelenu s privlačenjem, tamnožutu sa smiješnim, svijetložutu s plemenitim. Dvije ili više boja zajedno mogu izazvati osjećaj harmonije. Odabiranje i kombiniranje skladnih boja važno je kako u likovnim umjetnostima, tako i u industrijskom oblikovanju, dekoraciji prostorija, izradbi odjeće i mnogih proizvoda namijenjenih širokoj potrošnji.

2. Sredstva za bojenje (→ bojila; boje i lakovi; boje, biljne; boje, grafičke; pigmenti; nalič ili premaz).

Citiranje:

boje. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/boje>.