struka(e):

bojni otrovi, otrovne tvari koje se u ratu rabe za uništavanje ili onesposobljivanje ljudi, životinja i biljaka te za zagađivanje zemljišta i objekata. Glavna su komponenta kemijskoga oružja i u borbi se njima djeluje iz raznih vrsta kemijskoga streljiva i lansirnih sredstava, od ručne bombe, mina i granata do kemijskih i kasetnih bombi, bojnih glava rakete, zrakoplovnih i drugih uređaja za raspršivanje. To su uglavnom kapljevine ili čvrste tvari, rjeđe plinovi. Haškom konvencijom 1899. prvi je put bila zabranjena proizvodnja i uporaba bojnih otrova u ratne svrhe. Ipak, najviše su se rabili u I. svjetskome ratu (122 000 t uzrokovalo je smrt 91 000 i ozljede 1 297 000 osoba). Iako je Ženevskim protokolom iz lipnja 1925. potvrđena zabrana primjene kemijskoga i biološkoga oružja, uporaba bojnih otrova u ratnim sukobima ipak je nastavljena. Talijanska je vojska u ratu s Etiopijom (1936) uporabila plikavce i zagušljivce, a japanska vojska u ratu protiv Kine (1937–43) iperit. U II. svjetskome ratu bojni otrovi nisu se rabili, ali su služili za masovno uništavanje ljudi u nacističkim koncentracijskim logorima. Tijekom Vijetnamskoga rata (1964–73) vojska SAD-a uporabila je više od 90 000 t otrovnih kemikalija, uglavnom suzavaca i herbicida, a otrovi tabun i iperit uporabljeni su 1984. u iračko-iranskome ratu. U razdoblju od 1966. do 1978. Opća skupština UN-a donijela je nekoliko rezolucija o zabrani uporabe kemijskoga oružja. Nakon pregovora koji su od 1980. vođeni u okviru UN-a, u rujnu 1992. donesena je Konvencija o kemijskome oružju (Chemical Weapons Convention – CWC), kojom je zabranjen njegov razvoj, proizvodnja i skladištenje, te je određeno uništenje postojećih zaliha. Konvencija je bila otvorena za potpisivanje od siječnja 1993., a stupila je na snagu u travnju 1997 (prihvaća je većina država članica UN-a). Prema otrovnosti bojni otrovi razvrstavaju se na smrtonosne, namijenjene ubijanju ljudi i životinja, i nesmrtonosne, namijenjene onesposobljivanju ljudi. Prema načinu djelovanja na organizam razlikuju se: plikavci (iperit, dušični iperit, luizit, fozgenoksim) uzrokuju plikove (mjehuriće) i opekline u dodiru s kožom; zagušljivci (klor, fozgen, difozgen, klorpikrin) uzrokuju kašalj i gušenje te otok u plućima; nadražljivci djeluju kao suzavci (klorpikrin, kloracetofenon) i kihavci (difenilklorarsin, adamsit); živčani ili nervni (triloni: tabun, sarin, soman) stvaraju teške živčane poremećaje koji obično uzrokuju smrt; psiho-otrovi, npr. halucinogene tvari kao što je LSD, uzrokuju pojave slične psihozama.

Od smrtonosnih bojnih otrova razvijenih nakon II. svjetskoga rata najvažniji su živčani otrovi tipa V, kojih je karakterističan predstavnik VX, više desetaka puta otrovniji od sarina. U skupinu smrtonosnih bojnih otrova uz plikavce, zagušljivce, opće i živčane, svrstavaju se i toksini, produkti bioloških procesa ekstremno visoke otrovnosti. Od nesmrtonosnih bojnih otrova nakon II. svjetskoga rata razvijen je otrov CS, koji se rabi i kao tzv. policijski otrov za suzbijanje nereda. Od njega je manje otrovan, ali djelotvorniji, otrov CR, dok je BZ predstavnik otrova s produženim djelovanjem. Binarni bojni otrovi nastaju u bojnim glavama ili bombama od dviju razmjerno neotrovnih tvari koje kemijski reagiraju i stvaraju bojni otrov tijekom leta prema cilju. Binarni sustavi razvijeni su za otrove VX i sarin. Bojni otrovi otkrivaju se raznim vrstama kemijskih detektora, a s ljudi, životinja, zemljišta i objekata uklanjaju se sredstvima za dekontaminaciju. (→ nuklearno-biološko-kemijska obrana)

Citiranje:

bojni otrovi. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/bojni-otrovi>.