Bonaventura, sv. (pravo ime Giovanni di Fidanza), kardinal, crkveni naučitelj (Bagnoregio, Toskana, 1221 – Lyon, 15. VII. 1274). Franjevac od 1243., studije polazio u Parizu i u teologiji bio učenik Aleksandra Haleškog. Profesor teologije i Svetog pisma u Parizu od 1248., u isto vrijeme kada u Parizu predaje i Toma Akvinski. General franjevačkog reda od 1257., imenovan kardinalom i biskupom Albana (pokraj Rima) 1273. Organizator ekumenskoga koncila u Lyonu (1274) koji je trebao provesti sjedinjenje Katoličke i Pravoslavne crkve. Kao franjevački general razvijao osnivačku misao Franje Asiškog i napisao njegov životopis (Legenda Maior). Smatran drugim osnivačem franjevačkog reda zato što je organizirao njegovo unutarnje ustrojstvo i znanstveno-teološko usmjerenje. Kao filozof i teolog jedan je od najistaknutijih predstavnika »zlatnog doba« (kasne) skolastike. Bonaventura je nastavljač augustinskog smjera u teologiji (»franjevačka škola«); ujedinjuje Aristotelovo (znanost) i Platonovo (mudrost) učenje. Za razliku od aristotelizma (Tome Akvinskog i »dominikanske škole«), koji naglašava spoznaju Boga, Bonaventura uzima za temeljni princip čovjekovu volju i ljubav prema Bogu. Najvažnije mu je teološko djelo Breviloquium (1254–57) u kojem donosi sažet pregled teoloških učenja. Djelom Put duše k Bogu zacrtava mistično-asketski smjer franjevačke teologije. Odbacuje latinski averoizam i brani siromaštvo prosjačkih redova. Ostala važnija djela: Komentar četiriju knjiga sentencija (Commentarius in IV libros Sententiarum /Pietra Lombardija/, 1250–52), Raspravljana pitanja o evanđeoskoj savršenosti (Questiones disputatae de perfectione evangelica, 1254–55), Apologija siromašnih (Apologia pauperum, 1269).
