Brežnjev [br’e'žn’if], Leonid Iljič (Brežnev, Leonid Il’ič), sovjetski političar i državnik (Kamenskoje, danas Dniprodzeržinsk, Ukrajina, 19. XII. 1906 – Moskva, 10. XI. 1982). Politički uspon započeo kao štićenik N. Hruščova, God. 1939. bio sekretar Dnipropetrovskoga oblasnoga komiteta KP Ukrajine, a u II. svjetskom ratu načelnik političke uprave 4. ukrajinske fronte, od 1943. ima čin general majora. Od 1950. prvi sekretar CK KP Moldavije, od 1952. član CK KPSS-a pa kandidat za člana Prezidija i sekretar CK KPSS-a. Nakon smrti J. V. Staljina (1953) izgubio je položaje u CK-u i postavljen je za zamjenika načelnika Glavne političke uprave vojske i mornarice. Hruščov se zauzeo za nj pa je 1954. postao drugi, a 1955. i prvi sekretar CK KP Kazahstana, zatim ponovno član CK 1956., kandidat za člana Prezidija i sekretar CK KPSS-a te član Prezidija CK KPSS-a 1957. God. 1960. postavljen je za predsjednika Prezidija Vrhovnoga sovjeta (nominalno šef države). U srpnju 1964. preuzeo položaj drugog sekretara CK KPSS-a. Iako najbliži Hruščovljev suradnik, priključio se skupini njegovih protivnika pa je nakon Hruščovljeva smjenjivanja na plenumu CK KPSS-a u listopadu 1964. postao prvi sekretar CK KPSS-a, odnosno generalni sekretar CK KPSS-a 1966. U studenome 1968. formulirao doktrinu o ograničenom suverenitetu, po kojoj jedna socijalistička država ima pravo intervenirati u drugoj ako je u toj ugrožen socijalizam (Brežnjevljeva doktrina). Ta je doktrina služila za opravdanje sovjetske intervencije u Čehoslovačkoj 1968. Tijekom 1970-ih normalizirao odnose sa SR Njemačkom i smanjio napetosti sa SAD-om politikom detanta (potpisao SALT 1 i dogovorio SALT 2). U svibnju 1977. uklonio N. Podgornoga s mjesta predsjednika Vrhovnoga sovjeta pa preuzeo i položaj šefa države. Posljednje godine njegove vlasti obilježile su gospodarska stagnacija, razmah korupcije, progoni disidenata te zaoštravanje odnosa sa SAD-om (sovjetska intervencija u Afganistanu 1979).
