Budak, Pero, hrvatski književnik i kazališni djelatnik (Trebinje, BiH, 21. VI. 1917 – Zagreb, 4. XII. 2008). Završio Glumačku školu u Zagrebu 1942. Od 1940. bio je član dramskog ansambla HNK-a u Zagrebu, a nakon II. svjetskog rata bio je aktivan u radu Kerempuhova vedroga kazališta i kao redatelj u zagrebačkom kazalištu Komedija. Bio je direktor Zagrebačkoga dramskoga kazališta 1953–70., potom direktor Nakladnog zavoda Matice hrvatske, a nakon umirovljenja 1981. i teatra Scena revolucije. Pisao je drame, humoreske, romane, poeziju i članke kazališne i kulturne tematike. Književni rad započeo je Mećavom (1952), realističko-naturalističkom dramom iz seoskoga ličkog života, pisanom na regionalnom idiomu, kojoj je praizvedba bila u zagrebačkome HNK-u, a poslije je i ekranizirana na filmu. Njegove su komedije uglavnom regionalno obojene, narativne i pune jezičnih kontrasta, a najsustavnije je organizirana komedija višestrukih zapleta Klupko (uprizorena 1953., objavljena 1955). Komičnost proizlazi iz naglih obrata, karikiranja, ali i jezika kao sredstva komike, posebno u komadu Tišina! Snimamo! (1961), gdje poseže za jezičnim nijansiranjem i kontrastiranjem, sučeljavajući patrijarhalni i moderni svjetonazor. U Žednom izvoru (1968) i Nakotu Balabana (1970) regionalizam zamjenjuje općeljudskom problematikom, a naturalizam realizmom. Jedina mu je komedija pisana književnim jezikom Povratnik (1976); pisana je u stihovima. U dramama (Zaboravljeni, 1965; Potez kistom, 1969) piše književnim jezikom, a najveću pozornost pobudio je Svjetionikom (1960), na trenutke melodramatski strukturiranim. U poeziji je sklon humoru i ludizmu, ali su pjesme umjetnički manje vrijedne od drama. I u prozi (romani Karanova sofa, 1990; Nailaze vode, 1996) pokazuje vještinu portretiranja karaktera i jedar pučki jezik. Dramski su mu tekstovi izvođeni na televiziji, radiju i mnogobrojnim domaćim i stranim pozornicama, posebice oni iz regionalnoga, ličkog života. Komedije i drame prevedene su mu na desetak jezika.
