Smiths, The [δə smiϑs], britanski rock-sastav koji je djelovao 1982–87. Osnovali su ga u Manchesteru pjevač (Steven Patrick) Morrissey (Old Trafford kraj Manchestera, 1959), gitarist Johnny Marr (pravo ime John Martin Maher; Manchester, 1963), basist Andy Rourke (Manchester, 1964 – New York, 2023) i bubnjar Mike Joyce (Manchester, 1963), davši mu naziv koji aludira na običnog čovjeka (odnosno jedno od najčešćih prezimena), a kreativno su ga vodili Morrissey kao tekstopisac i Marr kao skladatelj. U siječnju 1983. objavljuju singl »Hand in Glove«, a 1984. prvi album The Smiths, reprezentativni primjer britanskoga indie popa i alternativnoga (indie) rocka 1980-ih, s pjesmama koje su ugođajem i zvukom upadljivo odudarale od ondašnje britanske popularne glazbe. Marr je melodiozne, pročišćene, »zveketave« gitarističke teksture razvijao pod utjecajem sastava The Byrds i The Stooges, Neila Younga, Georgea Harrisona, Keitha Richardsa i drugih izvođača rocka 1960-ih, a Morrisseyev lirski bariton bio je znakovit otklon od uobičajenoga rock-pjevanja, inspiriran melodramatikom ženskoga popa i rock and rolla 1950-ih i 1960-ih te glam rockom 1970-ih (T. Rex, New York Dolls), uz stihove o usamljenosti, neuzvraćenoj ljubavi, socijalnoj neprilagođenosti i homoerotskim preokupacijama, napisane iz perspektive neshvaćenog i ogorčenog marginalca, nastale pod književnim utjecajima u rasponu od Oscara Wildea i Jacka Kerouaca do Williama Shakespearea i Shelagh Delaney. Sastav je iznimnu važnost pridavao singl-pločama na kojima su 1983–85. izvan albuma objavili neke od svojih najuspjelijih skladbi, npr. »This Charming Man«, »How Soon Is Now?«, »William, It Was Really Nothing«, »Heaven Knows I’m Miserable Now«, »Please Please Please Let Me Get What I Want« i »Shakespeare’s Sister«, skupljene na kompilacijskim izdanjima Hatful of Hollow (1984), The World Won’t Listen (1987) i Louder Than Bombs (1987). Drugi studijski album Meat Is Murder (1985) smatra se manje konzistentnim od prvijenca, a stvaralački vrhunac dosegnuli su albumom The Queen Is Dead (1986), s nadahnutim i dopadljivim, melodioznim pop i post-punk skladbama od kojih najpopularnije, poput »There Is a Light That Never Goes Out«, »The Boy with the Thorn in His Side«, »Bigmouth Strikes Again« te kontroverzna »Panic« odražavaju, nerijetko uz dozu ironije, Morrisseyevu ogorčenost britanskom političkom, društvenom i gospodarskom situacijom 1980-ih, kao i glazbenom industrijom. Iako su na albumu Strangeways, Here We Come (1987), s pjesmama »Girlfriend in a Coma«, »Stop Me If You Think You’ve Heard This One Before« i »Last Night I Dreamt That Somebody Loved Me«, proširili instrumentalističku paletu (sintesajzer, klavir, programirani ritam), sastav se razišao prije njegove objave. Morrissey je potom ostvario samostalnu karijeru (Viva Hate, 1988; Your Arsenal, 1992; You Are the Quarry, 2004). Smatraju se najutjecajnijim britanskim sastavom nakon Beatlesa, snažno su utjecali na alternativnu rock-glazbu 1990-ih i 2000-ih (Arctic Monkeys, The National, Radiohead i dr.), napose na razvoj tzv. emo glazbe i britpopa 1990-ih (sastavi Blur, Oasis, Pulp, Suede).
