Arije (grč. Ἄρεıος, Áreios), začetnik arijanizma (Aleksandrija, oko 260 – Carigrad, 336). Svećenik i dušobrižnik baukalidske crkve u Aleksandriji. U svojim propovijedima, pismima, pjesmama i spisu Gozba (Θάλεıα), od kojega su sačuvani samo odlomci u spisima Atanazija Aleksandrijskoga, zastupa subordinacijsku kristologiju, tj. da Sin Božji (Krist) nije suvječan i istobitan s Bogom Ocem. Zbog toga dolazi u sukob s biskupom Aleksandrom, pa je sinoda u Aleksandriji (313/19. ili 323) njegov nauk osudila i njega izopćila. Odlazi k prijateljima i pristašama iz antiohijskoga teološkog kruga (biskup Euzebije Nikomedijski, povjesničar Euzebije Cezarejski). Opći sabor u Niceji (325) osudio je njegov nauk i prognao ga u Ilirik, gdje pridobiva nove pristaše. Car Konstantin dopušta mu 326. povratak iz progonstva; na sinodi u Jeruzalemu formalno priznaje Nicejsko vjerovanje, ali se zbog protivljenja biskupa Atanazija nije uspio vratiti u Aleksandriju.