struka(e): |

Bretanja (francuski Bretagne [bʀəta'ń], bretonski Breizh [bʀis]), povijesna pokrajina i administrativna regija na istoimenome poluotoku u sjeverozapadnoj Francuskoj, na obali Atlantika; 27 208 km², 3 318 904 st. (2017). Obuhvaća departmane Côtes d’Armor, Finistère, Ille-et-Vilaine i Morbihan; povijesna Bretanja obuhvaćala je i područje današnjega departmana Loire-Atlantique. Uz francuski, dio stanovnika Bretanje (Bretonci) u svakodnevnom se životu služi i bretonskim jezikom. Prostorom dominira Armoričko gorje, građeno od granita i paleozojskih škriljevaca, poravnano i pretvoreno u brežuljkast teren do 385 m visine. Obala je niska, razvedena, s mnoštvom otočića i dubokih zaljeva. U vlažnoj oceanskoj klimi uspijevaju šume i pašnjaci. Stanovnici se bave ribarstvom, stočarstvom (mliječno govedarstvo, svinjogojstvo) i povrtlarstvom (kupus, artičoka, rajčica); uzgoj školjkaša (kamenice, dagnje). Bretanja je vodeća u zemlji po proizvodnji mlijeka (21% francuske proizvodnje, 2011), uzgoju artičoka (73%) i svinja (56%). Razvijena je elektronička, prehrambena (osobito mesna), biotehnološka, automobilska i zrakoplovna industrija; brodogradnja. Regija je glasovita po mnoštvu očuvanih megalitičkih spomenika (Carnac, Locmariaquer). Turizam uglavnom u priobalju (Saint-Malo, Dinard, Vannes). Upravno je središte Rennes.

Jedno od središta megalitičke kulture na tlu današnje Francuske, oko 500. pr. Kr. Bretanju nastanjuju Kelti, kao dio Armorike. Za Rim ju je osvojio Cezar 57/56. pr. Kr. te je postala dio Lugdunske Galije (Gallia Lugdunensis), ali je slabo romanizirana. Od približno 450. do kraja VI. st. u Bretanju se s britanskih otoka pred Anglima i Sasima povlače keltski Briti ili Britonci (po kojima dobiva ime), osobito iz Cornwalla i Walesa. U VI. st. dolazi pod vlast Franaka. Pod vodstvom Nominoëa 845. oslobađa se franačke vlasti te sljedeće godine proglašava nezavisnom, a 851. i kraljevstvom. Normani ju pustoše i osvajaju 909–939. nakon čega se obnavlja kao neovisno vojvodstvo, u granicama koje su ostale nepromijenjene do sjedinjenja s Francuskom. Engleski kralj Henrik II. osvaja ju 1166., čime postaje dio posjeda kuće Anjou-Plantagenet, te ju 1180. daje sinu Geoffroiu koji je oženio Constance, kći posljednjega neovisnog vojvode Conana IV. Ženidbom 1213. Constancine kćeri iz drugoga braka Alix s Petrom od Dreuxa, praunukom francuskoga kralja Luja VI., vojvodstvo dolazi pod obitelj Dreux, ogranak kuće Capet, vojvode koje vladaju kao vazali francuskoga kralja do 1341. Nakon građanskoga rata za bretonsku baštinu 1341–65. između pristaša engleske i francuske krune u Stogodišnjem ratu, vojvodski naslov pripao je obitelji Montfort, pod kojom Bretanja stječe punu neovisnost, s glavnim gradom Nantesom. Udajom Ane Bretonske, kćeri posljednjega muškog vojvode iz te obitelji Franje II., najprije za Karla VIII. a potom za Luja XII., te udajom Anine i Lujeve kćeri Claude (koja je 1514. od majke naslijedila naslov vojvotkinje) za Franju I., francuski kraljevi postaju i bretonski vojvode. Nakon Claudine smrti 1524. vojvode od Bretanje bili su njezini sinovi Franjo (do svoje smrti 1536) i Henrik koji je 1547. stupio na francusko prijestolje kao Henrik II., čime Bretanja konačno postaje dio kraljevske domene (pošto je 1532. formalno proglašena državna unije između Bretanje i Francuske) te pokrajina koja je zadržala autonomiju sve do Francuske revolucije tijekom koje je bila uporište kontrarevolucionara (chouani).

Citiranje:

Bretanja. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/bretanja>.