struka(e):
Derrida, Jacques
francuski filozof
Rođen(a): El Biar, Alžir, 15. VII. 1930.
Umr(la)o: Pariz, 8. X. 2004.

Derrida [dεʀida'], Jacques, francuski filozof (El Biar, Alžir, 15. VII. 1930Pariz, 8. X. 2004). Studirao na École normale supérieure. Od 1964. docent, a od 1983. voditelj Studija društvenih znanosti na École pratique des hautes études u Parizu. U dijalogu s filozofskom tradicijom antike i novovjekovnim filozofskim mišljenjem (Platon, Hegel, Nietzsche, Husserl, Heidegger, Saussure, Gadamer i dr.), posebice pod snažnim utjecajem Husserlove fenomenologije, Saussureove semiologije i strukturalizma, Derrida razvija osebujan pothvat »dekonstrukcije« klasične filozofije i projekt opće teorije razlike. Pokušaj je to kritike i razgradnje zapadnoeuropske metafizike, posebice logocentrizma i tradicionalnih suprotnosti (phýsis–tékhnē, sloboda–nužnost, priroda–kultura) kao temeljnih pojmova diferencijalnog tumačenja svijeta (Pismo i razlika – L’Écriture et la différence, 1967). Usredotočujući se na kritiku »znaka«, Derrida izgrađuje znanost o jeziku i pismu (O gramatologiji – De la grammatologie, 1967) kao transcendentalno područje čiste idealnosti. Teorijsko-kritički nova Derridina su shvaćanja estetike i umjetnosti (Istina u slikarstvu – La Vérité en peinture, 1978), njegovo tumačenje umjetničkog djela u problematičkom obzoru i društveno-povijesnom kontekstu te njegovi prilozi teoriji modernih medija (film, fotografija, videoumjetnost). U duhu Lévinasove kritike Heideggerove »egzistencijalne analitike tubitka« (Zbogom Emmanuelu Lévinasu – Adieu à Emmanuel Lévinas, 1997), Derrida je u skladu s filozofijom Drugoga, koja pretpostavlja određeni tip dekonstrukcije bitka (»bitak je nesvodljiv na identitet«), bitno utjecao na suvremenu filozofsko-političku raspravu, osobito u razmatranju pojma prijateljstva (Politike prijateljstva – Politiques de l ʼamitié, 1994). Razmatra povijesnu ideju prijateljstva i njezinu primjenu na društveno-političke odnose. U kritičkom i dekonstruktivističkom izrazu »Prijatelji moji, nema prijatelja«, Derrida osvještava suvremenike kako je potrebno novo, demokratsko razumijevanje prijateljstva u kojem se drugoga priznaje u njegovoj autentičnoj drugotnosti (kakav netko jest). Tek se s takvim uvjetom priznanja drugotnosti može ostvariti misleće Ja, zbog čega modificira Descartesovu sintagmu »Mislim, dakle jesam« u »Mislim, dakle mislim drugog«, pod pretpostavkom čega se tek uspostavlja mogućnost prijateljstva. U istome duhu (Drugi smjer – LʼAutre cap, 1991), a u povodu izgradnje Europske unije na političkoj razini, Derrida razmatra eurocentrizam kao nemogućnost mišljenja drugačijega. Kapitalna logika na kojoj se Europa gradila kao »pričuva univerzalnog duha«, predvodnički lik ili istureni rt (le cap) koji je neeuropljane europeizirao, sada ima krizu vlastita identiteta jer u onome neeuropskome više ne može pronaći drugoga, drukčijega. Derrida se smatra jednim od značajnih predstavnika estetičke avangarde. (→ dekonstrukcija)

Citiranje:

Derrida, Jacques. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/derrida-jacques>.