Herman, Oskar, hrvatski slikar (Zagreb, 17. III. 1886 – Zagreb, 18. I. 1974). Učio slikarstvo u Münchenu, najprije kod A. Ažbèa, a 1904–10. na Akademiji (J. Herterich, H. Habermann). Uz J. Račića, M. Kraljevića i V. Becića predstavnik tzv. münchenskoga kruga, koji označuje početak modernoga hrvatskoga slikarstva. U ranim radovima, nastalima pod utjecajem simbolizma H. von Maréesa, primjenjivao je tonsku modelaciju (Djevojčica, 1907; Pred buru, 1913). Oko 1920. javljaju se na njegovim slikama ekspresionističke težnje; u toj fazi kompoziciju rješava ponajprije kolorističkom primjenom ljestvice boja (Žena u naslonjaču, 1919; Nagovaranje, 1921). Za II. svjetskoga rata bio 1942–43. interniran u koncentracijskom logoru Ferramonti u Italiji. Po oslobođenju iz logora, u koloniji umjetnika partizana u Cozzanu, gdje je radio crteže i akvarele (Dvorište u logoru, 1943; Žena pod balkonom, 1944). Nakon povratka u Zagreb razvio se do pune zrelosti, sintetizirao je oblike i intenzivirao kolorit, poglavito u kasnijim djelima u kojima je sliku pretvorio u slobodni plastički izraz snažna unutarnjeg doživljaja. Slikao figure, figuralne kompozicije i krajolike iznimna i dramatična uobličenja (Krajolik s crvenim brdom, 1955; Lik, 1956; Očitovanje, 1957; Krajolik s tri stabla, 1963; Suzana i starci, 1969; Krajolik u jesen, 1973). Na osobit je način u svoj opus sažeo fovističko bogatstvo boja, ekpresionistički nemiran potez kista i suvremena likovna iskustva. Radio je crteže, bakropise i sitnu plastiku, a 1960. objavio je mapu serigrafija. Dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo (1965).
