struka(e):
vidi još:  Krležijana
Horacije, Flak Kvint
rimski književnik
Rođen(a): Venuzija, danas Venosa u Italiji, 8. XII. 65. pr. Kr.
Umr(la)o: ?, 27. XI. 8. pr. Kr.

Horacije, Flak Kvint (latinski Quintus Horatius Flaccus [kwi:'ntus hora:'ti·us fla'k:us]), rimski književnik (Venuzija, danas Venosa u Italiji, 8. XII. 65. pr. Kr.?, 27. XI. 8. pr. Kr.). Sin oslobođenika, za studija u Ateni pridružio se vojsci Cezarova ubojice Bruta. Nakon Brutova poraza 42. pr. Kr. uspio se vratiti u Italiju i dobiti položaj u državnoj službi. Posredovanjem Vergilija i Varija Rufa našao se 38. pr. Kr. u Mecenatovu krugu. Od toga je moćnog zaštitnika dobio na dar imanje, koje mu je zajamčilo financijsku neovisnost, pa se otada u potpunosti mogao posvetiti književnosti.

Prva Horacijeva pjesnička zbirka, Epode ili Jambi (Epodi; Iambi), obuhvaća 17 sastavaka, od kojih su neki nastali i prije susreta s Mecenatom; objavljena je 30. pr. Kr. Formalni je Horacijev uzor grčki pjesnik Arhiloh, ali, za razliku od njega, Horacije se vrlo rijetko upušta u invektive i izbjegava osobne napade. Izrazito je zaokupljen političkim i moralnim rasulom kao posljedicom građanskoga rata, zgranut nad prodorom iracionalnosti u javni život i uzmakom starih rimskih vrijednosti, dok sklonost parodiji, polemičnost i visoka erotiziranost nekih pjesama jasno upućuju na jampsku tradiciju. Istodobno s Epodama nastajale su Satire (Saturae), koje Horacije zove i Razgovorima (Sermones). Prva knjiga (10 satira), objavljena je 35. pr. Kr., a druga (8 satira) vjerojatno 30. pr. Kr. Iako se poziva na utemeljitelja vrste Gaja Lucilija, Horacije izrijekom zagovara veću formalnu dorađenost i na taj se način, kao i u Epodama, pokazuje sljedbenikom helenističke poetike. I u Satirama su nositelji raznolikih mana tipovi, a ne povijesne osobe; u duhu popularne dijatribe, nakon stroge etičke dijagnoze redovito slijedi i opušteniji poučak o liječenju. Horacijeve su satire lišene izravne političke referencijalnosti i povišene agresivnosti, ali ih s Lucilijevima zbližavaju česti autobiografski ekskursi.

Početkom 30-ih godina pr. Kr. Horacijev se interes okrenuo prema lirici. Tri knjige Oda (Carmina), ukupno 88 pjesama, objavio je 23. pr. Kr. Iako se i u toj zbirci poziva na žanrovske mentore, ponajprije na Alkeja, otkrivajući i poznavanje grčke lirske tradicije u rasponu od Sapfe i Anakreonta do Pindara, Horacije pokazuje i izrazit otklon od tradicije: njegove himne bogovima nezamislive su kao dio obreda, s adresat njegovih ljubavnih pjesama nije jedna, nego nekoliko osoba, i to različitih spolova. Tematski raznovrsne – misaone, rodoljubne, gozbene, one koje njeguju prijateljstvo –Horacijeve pjesme odlikuju se specifičnim nejedinstvenim ugođajem, bilo da sadržajnu i izražajnu uzvišenost početka pjesme opovrgava njezin kraj, bilo da se u završnoj strofi gubi nespokoj uvodnih stihova. 

Heksametarskomu pjesništvu vratio se u Poslanicama (Epistulae), kojih je prvu knjigu (20 pjesama) objavio 20. ili 19. pr. Kr. Tek nekoliko sastavaka dosljedno oponaša vanjski oblik pisma; većina su monolozi s važnim osobnim očitovanjima ili sentencioznim iskazima o najpoželjnijem načinu života. U drugoj knjizi (3 poslanice, nastale 19/18. do 14/13. pr. Kr.) u središtu je zanimanja pjesništvo samo. Posljednja poslanica u toj knjizi (Pjesničko umijećeArs poetica) jedan je od najslavnijih i najutjecajnijih tekstova antičkog razmišljanja o književnosti. Na Augustov nagovor sastavio je 17. pr. Kr. Stoljetnu pjesmu (Carmen saeculare), za zbor od 27 dječaka i 27 djevojčica, a o obnovljenom pjesnikovu zanimanju za lirske oblike svjedoči i posljednja, četvrta knjiga Oda (15 pjesama, 17. do 13. pr. Kr.).

Horacijevo je pjesništvo imalo mnogobrojne nasljedovatelje, osobito u XV–XVI. st. te u XVIII. st. (Pierre Ronsard, Jan Kochanowski, Giuseppe Parini, Ugo Foscolo, Mihail Vasiljevič Lomonosov, Gavrila Romanovič Deržavin), a znatno je uutjecalo i na pjesništvo hrvatskoga latinizma, ali i na književnosti na hrvatskom jeziku. Najznačajniji su prevoditelji Horacija na hrvatski Đuro Hidža (Piesni liričke, 1849), Juraj Zgorelec (Satire i epistule, 1958) i Šimun Šonje (Rimski satiričari, 2014; Ode i epode, 2015).

Citiranje:

Horacije, Flak Kvint. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/horacije-flak-kvint>.