struka(e):

kauzalnost (srednjovjekovni latinski causalitas: uzročnost, od latinski causa: uzrok), ono što biva po uzrocima, slijed od uzroka na posljedicu ili učinak, bez obzira na moguću svrhovitost. U filozofiji kauzalnost je sveopće prožimanje pojava (u ontološkom značenju) u prirodnoj i ljudskoj zbilji. Postoje različite vrste kauzalnosti prema vrstama bića. To načelo prvi je formulirao Aristotel: »Neke stvari koje nastaju, nastaju po prirodi, neke umijećem, a neke same od sebe. Ali sve stvari koje nastaju, nastaju kroz nešto i iz nečega nešto«. Jedino što ničim nije prouzročeno, a uzrokuje sve, to je Bog kao »nepokretno pokretalo« ili kao sam svoj uzrok (causa sui). Prema D. Humeu, spoznaja o kauzalnosti proizlazi iz naših asocijacija i navika na temelju ponovljenoga iskustva i zapažanja pojedinih događaja. Time Hume ne poriče postojanje same uzročnosti. Taj problem Kant je pokušao nadvladati koncepcijom o objektivnom karakteru načela (principa) univerzalne uzročnosti kao apriornom obliku uma. Mnogobrojne interpretacije kauzalnosti temelje se na mehanicističkom tumačenju i njegovoj kritici (Heisenbergovo načelo neodređenosti).

Citiranje:

kauzalnost. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/kauzalnost>.