Ludovik I. Anžuvinac (Veliki), hrvatsko-ugarski i poljski kralj (Visegrád, 5. III. 1326 – Trnava, 10. IX. 1382). Sin kralja Karla I. Roberta i Elizabete Poljske.
Na hrvatsko-ugarsko prijestolje stupio je 1342. Odlučivši slomiti neovisnost hrvatskih magnata, 1345. podvrgnuo je kraljevskom autoritetu Vladislavu, udovicu vojvode Nelipca II. Nelipčića. U zamjenu za Knin darovao joj je Cetinsko kneštvo i Sinj te priznao nasljedna prava na obiteljske posjede Nelipčića uz lijevu obalu Krke. Daljnje učvršćivanje Ludovikove vlasti u Hrvatskoj, u okviru kojega je 1345. zauzeo i Zadar, zaustavilo je iste godine ubojstvo njegova brata Andrije, supruga napuljske kraljice Ivane I., koje je dovelo do Ludovikovih vojnih ekspedicija u južnu Italiju (1347–50) protiv Ivane, optuživane za suprugovo ubojstvo. Iako je Ludovik dvaput osvajao grad Napulj (1348., kada se proglasio kraljem Jeruzalema i Sicilije, te 1350), 1352. odrekao se pretenzija na napuljsku krunu u Ivaninu korist, ali je kasnije (1381) podržao svoga štićenika Karla II. Dračkoga u borbi za napuljsku krunu protiv Ivane. U međuvremenu je Mletačka Republika 1346. ponovno zauzela Zadar, što je Ludovik priznao potpisavši osmogodišnje primirje s Mlečanima 1348. Nakon povlačenja iz Napulja Ludovik se vratio stjecanju uporišta u Hrvatskoj: 1347. Grgur II., skrbnik Jurja III. Bribirskoga, prepustio mu je Ostrovicu u zamjenu za Zrin u Slavoniji, a nakon smrti Mladina III. Bribirskoga 1348. kraljeva je vojska 1355. ili 1356. zaposjela Klis. Iz hrvatskih utvrda u dalmatinskom zaleđu nadzirao je pojas gradova pod mletačkom vlašću te je nakon isteka primirja 1356. obnovio rat s Mletačkom Republikom, u kojem su dalmatinski gradovi (Split, Trogir, Šibenik i Zadar) 1357. priznali njegovu vlast. Rat je okončan Zadarskim mirom 1358. kojim je Ludovik I. stekao cijelu istočnu obalu Jadrana od Krka do Kotora, čime su Hrvatska, Dalmacija i Slavonija nakon duljeg vremena bile ponovno politički čvrsto sjedinjene.
Ludovik I. se 1351. pridružio ratu protiv Litvanaca koji je vodio njegov ujak, poljski kralj Kazimir III. Veliki (koji ga je 1355. potvrdio za svog nasljednika u slučaju da umre bez muških potomaka), 1355. ratovao je protiv srpskog cara Stefana Dušana, a 1356–57. i 1363. protiv svog vazala, bosanskog vladara Tvrtka I. Kotromanića, koji mu je 1357. morao prepustiti nekadašnje hrvatske županije Livno, Duvno, Glamoč i Imotski te Krajinu od Cetine do Neretve. Na vazalni je odnos nakon 1370. prisilio i srpskoga kneza Lazara, kao i vladare rumunjskih kneževina Moldavske i Vlaške. Nakon smrti Kazimira III. 1370. stupio je i na poljsko prijestolje, ali je vladanje u Poljskoj prepustio svojoj majci, Kazimirovoj sestri Elizabeti. Pred kraj vladavine ponovno se okrenuo Italiji pa se 1378. pridružio Genovi i Padovi u ratu protiv Venecije, a taj je rat završio potpisivanjem mirovnog ugovora u Torinu 1381. kojim je Mletačka Republika priznala odredbe Zadarskoga mira i pristala na plaćanje Ludoviku godišnjega danka od 7000 dukata, dok se Ludovik I. odrekao izvoza soli i druge robe na mletački teritorij. Također, iste je godine dao umoriti Ivanu I. Napuljsku, a za novoga napuljskoga kralja izabran je njegov štićenik Karlo II. Drački.
Reorganizirao je dvorsku kancelariju i sustav sudova, organizirao tajnu dvorsku kancelariju, stvorio dvorsko plemstvo koje je u ratno doba činilo jezgru kraljevske vojske. Potvrdio je 1351. Zlatnu bulu Andrije II., ali ju je i prepravio kako bi osigurao nasljednost i neotuđivost posjeda nižega plemstva te njegovu zaštitu od samovolje magnata (uz povratak posjeda kruni u slučaju utrnuća muške linije), a također je ujednačio prava i obveze kmetova. Osnovao je 1367. prvo madžarsko sveučilište (u Pečuhu), a na čitavom prostoru Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva proveo je opsežnu reformu županijskoga sustava, koju je obilježilo sjedinjenje većega broja starih i prostorno manjih županija u više velikih, kao i njihovo pretvaranje iz upravnih jedinica u autonomne plemićke političke zajednice. Za razliku od Hrvatske gdje su se održali magnatski veleposjedi, teritorij Slavonije i Ugarske preuređen je u cijelosti. Već za života slavljen je kao uzorni viteški kralj, razdoblje njegova kraljevanja se i poslije, osobito u madžarskoj romantičarskoj historiografiji XIX. st., smatralo jednim od vrhunaca srednjovjekovne ugarske države, a o njegovoj vladavini i svečanom ulasku u Zadar 1358. svjedoče reljefni prizori na škrinji sv. Šimuna, remek-djelu zlatarske umjetnosti, izrađenoj u Zadru po narudžbi Ludovikove žene Elizabete Kotromanić.
