struka(e):
vidi još:  Krležijana
Mallarmé, Stéphane
francuski pjesnik
Rođen(a): Pariz, 18. III. 1842.
Umr(la)o: Valvins, 9. IX. 1898.
ilustracija
MALLARMÉ, Stéphane

Mallarmé [malaʀmẹ'], Stéphane, francuski pjesnik (Pariz, 18. III. 1842Valvins, 9. IX. 1898). Od 1863. radio kao učitelj engleskog jezika (Tournon, Besançon, Avignon), a u Pariz se vratio 1871. Rane su mu pjesme, npr. Zvonar (Le Sonneur) i Azur (L’Azur), izišle u antologiji Suvremeni Parnas (Le Parnasse contemporain, 1866). Nastale su pod utjecajem Ch. Baudelairea, od kojega je preuzeo temu bijega od stvarnosti. Svoju je najznačajniju liriku skupio u zbirci Pjesme (Poésies, 1887), a njezino drugo prošireno izdanje iz 1899. pokazuje i autorove izmjene prijašnjih verzija pojedinih pjesama; to izdanje započinje pjesmom Pozdrav (Salut) u kojoj se pjesnički poziv predočava kao odiseja s tri osnovne slike – osame, grebena i zvijezde, a završava pjesmom simbolična naslova Moje ponovno zatvorene knjige… (Mes bouquins refermés…). Središnje mjesto u zbirci imaju dramske poeme Herodijada (Hérodiade, 1875) i Faunovo poslijepodne (L’Après-midi d’un faune, 1876) koje na alegorijskoj i simboličkoj razini isprepleću san i zbilju, senzualnost i idealizam. U prvoj Mallarmé otkriva ništavilo kao jedinu stvarnost u kojoj leži bit savršene forme, dok druga, oblikovana kao monolog glazbenika, neprestano varira motiv sanjarenja o prirodi, sa slikama koje se izmjenjuju suptilnim i slojevitim analogijama. Zbirka sadrži i pjesničke cikluse Lepeze (Éventails), Grobovi (Tombeaux) i Počasti (Hommages) koji tematiziraju razmišljanja o poeziji te sam čin pisanja, s paradigmatskim Alegorijskim sonetom o sebi samome (Sonnet allégorique de lui-même). Odvraćanjem od doživljajne i ispovjedne lirike, strukturnom napetošću stroge metrike i neizvjesnih sadržaja, umijećem sugeriranja i transponiranja Mallarmé je Pjesmama inaugurirao ideju hermetične i semantički teško protumačljive poezije te stekao ugled najistaknutijega francuskog pjesnika. Zasnivajući stvaranje na uvidu u rascjep između jezika i identiteta, težnje i cilja, htijenja i moći, Mallarmé se često služi bizarnim srokovima, neobičnim leksikom, glagolima u apsolutnom infinitivu, gramatički neovjerenim inverzijama, pridjevskom porabom priloga te ukida razliku između jednine i množine; pritom se značenje riječi kontekstualizira značenjem one u njezinoj blizini, a značenjske se razine svake pjesme multipliciraju. U njegovoj koncepciji pjesnik više nije tek versifikator koji postojeću stvarnost pretače u pjesničku formu, već stvara ni iz čega, a to zahtijeva suptilnu i slojevitu uporabu svih jezičnih sredstava, od simbola i asocijacija do složene orkestracije riječi i zvukova; krajnji se izvor stvaranja premješta iz čovjeka u apsolutni bitak, a lirika pritom utjelovljuje posvemašnju osamu pa pjesnik ostaje posve sam sa svojim jezikom. Ta je pjesnička koncepcija razvidna i iz zbirke ulomaka i dnevničkih bilježaka koja je pod naslovom Knjiga (Le Livre) objavljena 1957., a istu je zaokupljenost Mallarmé do krajnosti doveo u proznoj poemi Bacanje kocki nikad neće ukinuti slučaj (Un Coup de dés jamais n’abolira le hasard, 1897), djelu punom nedorečenih simbola i aluzija, s naglaskom na motivu igre, vizualnosti pri čitanju i rasporedom riječi po uzoru na glazbenu partituru. Najznačajniji francuski pjesnik uopće i začetnik modernizma, ključno je utjecao na pjesništvo XX. stoljeća, ali i na glazbenike (C. Debussy), a njegov je lik nadahnuo više slikara (A. Renoir, P. Gaugain, E. Manet).

Citiranje:

Mallarmé, Stéphane. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/mallarme-stephane>.