struka(e):
vidi još:  Krležijana
Trepše, Marijan
hrvatski slikar, grafičar i scenograf
Rođen(a): Zagreb, 25. III. 1897.
Umr(la)o: Zagreb, 4. X. 1964.
ilustracija
TREPŠE, Marijan, Golgota, 1926., Zagreb, Nacionalni muzej moderne umjetnosti
ilustracija
TREPŠE, Marijan, Kapela Ranjenog Isusa, vitraji, Molitva na Gori

Trepše, Marijan, hrvatski slikar, grafičar i scenograf (Zagreb, 25. III. 1897Zagreb, 4. X. 1964). Jedan od najznačajnijih hrvatskih umjetnika između dvaju svjetskih ratova, ekspresionističkog izraza.

Završio je ALU u Zagrebu 1918. kod Bele Čikoša-Sesije. Školovanje nastavlja na Akademiji likovnih umjetnosti u Pragu, gdje kod Maxa Švabinskog pohađa specijalku za grafiku i slikarstvo 1918–19. te prihvaća sezanizam i lokalne inačice ekspresionizma i kubizma tadašnje praške likovne scene sklone inovacijama i avangardi. Kao pripadnik neformalne skupine tzv. praške četvorke, s Milivojem Uzelcem, Vilkom Gecanom i Vladimirom Varlajem, od 1919. nastupa na izložbama Proljetnoga salona (izlaže na gotovo svim izložbama do 1928) uvodeći sezanistički ekspresionizam kao dominantni smjer, što dovodi do smjene generacija na hrvatskoj likovnoj sceni 1919–21.

U njegovim djelima javlja se težnja prema plošnosti i primjena sezanovskoga prostornog koncepta (Maslinik, 1919., NMMU) te povremeno kubistička dekonstrukcija prostora (Čovjek, konj i pas, 1920., litografija, Kabinet grafike HAZU). Na ekspresionističkim portretima i kompozicijama (Autoportret, oko 1920., MSU; Portret dječaka, 1920., NMMU) izražajnost postiže nemimetičkim bojama i osobitim načinom sjenčanja trokutastim mrljama, dok naglašenom kosinom stola, karakterističnim znakom vremena u hrvatskome slikarstvu ekspresionizma, potencira dojam tjeskobe, nesigurnosti i nelagode. Sižejno je i formalno često blizak pariškim radovima Miroslava Kraljevića, pogotovo u ulju, dramatičnim prizorima iz krčmi, kabareta i siromašnih stanova (Bolesnik, 1920), akvarelu (U kavani, 1919., NMMU) i bakropisu (Tučnjava i Iz kabareta, 1919., i Ubojstvo I, 1919–20., Grafička zbirka NSK; U krčmi i Kod kartanja, 1920., Kabinet grafike HAZU), gdje je do krajnosti iskoristio ekspresivni potencijal duboko jetkane bakropisne linije u postizanju svjetlosnih kontrasta, a antologijsko djelo Golgota (1920., akvarel, NMMU) s olujnim nebom i nagnutim križevima u stražnjem planu slike, izravna je referenca na Kraljevićevu Golgotu iz 1912.

Pošto je pohađao Académie de la Grande-Chaumière u Parizu 1921–22., radi kao nastavnik u Obrtnoj školi u Zagrebu 1926–32. Postupno se udaljava od ekspresionističkih značajki (U prirodi, 1921., MSU), primičući se klasicističkim tendencijama tada aktualnima u Parizu (osobito Andréu Derainu i Mauriceu de Vlamincku), dominantnima u zadnjoj fazi Proljetnoga salona (izlaže na gotovo svim izložbama u razdoblju 1919–28). U osobito mu svojstvenoj tehnici akvarela počinje čvrsto plastički oblikovati volumene; u prizorima gradskoga noćnog života s motivima urbanog »polusvijeta« hladnim bojama i dramatičnim osvjetljenjima postiže sablasnost atmosfere (Kartaš, 1920–21., MSU; U krčmi, 1922., i Oko stola, 1923., NMMU; Šahisti, 1923). Neoklasicističko oblikovanje najviše dolazi do izražaja na prikazima monumentaliziranih ženskih likova gotovo skulpturalne plastičnosti volumena i zaglađenih površina (Odmor, oko 1926., akvarel, MSU; Djevojka s vrčem, 1926., i Odmor, 1931., NMMU; Dvije žene u prirodi, 1928) te, premda nije bio član udruženja umjetnika Zemlja, među prvima slika i radnice, glorificirajući ih (Radnica, 1928., akvarel; Podne / Radnica s užinom, 1928., Narodni muzej Srbije). Izradio je i niz primorskih krajolika i veduta (Makarska, 1924., NMMU; Tvornica uz more, 1924; Primorska ulica III /s feralom/, oko 1925., tuš, Kabinet grafike HAZU), portreta (Portret Janka Koščevića, 1925., MMSU; Ženski portret, 1928) i mrtvih priroda u kojima donosi prikaze siromašnoga seljačkog obroka (Mrtva priroda, 1926; Boca i lula, oko 1926).

Od početka 1930-ih rastvara oblik u korist žive i blještave boje te kolorističkim načinom i znatno slobodnijom fakturom gradi seriju pejzaža iz okolice Zagreba (Savska cesta / Podvožnjak u Zagrebu, 1933; Rim kraj Zagreba, 1937., NMMU; Pogled prema Medvednici, oko 1950) i s Jadrana (Kuće u Opatiji, 1934; Morski krajolik, 1938), kao i mrtve prirode (Mrtva priroda, 1933; Gladiole i Mrtva priroda / Ribe, oko 1950), portrete (Portret Marije Šipuš, 1933) i monumentalne ženske aktove u interijeru (Sjedeći akt, 1935; Autoportret s modelom, 1935). Na Međunarodnoj izložbi u Philadelphiji 1926. dobio je zlatnu medalju za slikarstvo.

Zaposlen kao scenograf u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu 1925–57. osmislio je velik broj scenografskih i kostimografskih rješenja te došao na glas kao scenograf koji je postavio najviše scena u Europi. Najuspjelija su mu scenografska i kostimografska rješenja obilježena utjecajem ruske scenografske škole, osobito skupine Mir iskusstva, predstava Sergeja P. Djagileva i scenografija Léona Baksta. Odlikuju ih odjeci secesije, žarke i blistave boje, dekorativnost i izražena slikarska obilježja (Sergej S. Prokofjev, Šut, 1927; Henri Rabaud, Maruf, 1929; Camille Saint-Saëns, Samson i Dalila, 1937; Igor F. Stravinski, Žar ptica, 1928). Vrhunce je dosegnuo modernističkom inscenacijom jazz-opere Ernsta Kreneka Jonny svira (1928) u kojoj je ikonografiju modernoga grada sugestivno dočarao koristeći se mnogobrojnim znakovima aktualnoga vremena i konkretnoga ambijenta. U većini njegovih scenskih rješenja dominiraju realistička obilježja; najčešće su to prikazi arhitekture (Pedro Calderón de la Barca, Gospođa đavolica, 1925; Richard Wagner, Majstori pjevači, 1931; Fran Lhotka, Đavo i njegov šegrt, 1931; Boris Papandopulo, Amfitrion, 1940), ponekad s folklornim elementima, prisutnima u operama jugoslavenskih skladatelja (Petar Konjović, Koštana, 1931). Nakon II. svjetskog rata radi inscenacije za opere u duhu socrealizma (Jakov Gotovac, Kamenik, 1946–47; Ivan Brkanović, Ekvinocij, 1950–51). Bio je i scenograf mnogih predstava u Zagrebačkom kazalištu lutaka (Charles Perrault, Mačak u čizmama, 1950; Johanna Spyri, Heidi, 1951; Vladimir Nazor, Veli Jože, 1952).

Izrađivao je i predloške za vitraje. Zajedno s Milom Milunovićem autor je nacrta za pet prozora jugoslavenskoga paviljona Međunarodne izložbe dekorativnih umjetnosti u Parizu 1925., a među mnogobrojnim se vitrajima koje izvodi potkraj 1920-ih i početkom 1930-ih ističe Golgota velikih dimenzija u kapeli Ranjenog Isusa u Ilici Zagrebu (1935). Radio je ilustracije i naslovnice knjiga te u časopisima objavljivao karikature s temama iz bračne svakodnevice (Koprive, 1919–20) i portrete protagonista zagrebačke kulturne scene (Teater, 1923).

U tumačenju i interpretaciji njegova djela prevladava isticanje ranih djela i zanemarivanje kasnijih faza djelovanja; retrospektivne izložbe priređene su mu u Umjetničkome paviljonu u Zagrebu 1975. i 2010.

Citiranje:

Trepše, Marijan. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/trepse-marijan>.