struka(e): | |

Petrovaradin (madžarski Pétervárad, njemački Peterwardein), grad u Srijemu, Vojvodina, Srbija; 14 810 st. (2011). Leži na desnoj obali Dunava nasuprot Novomu Sadu, s kojim tvori urbanu cjelinu. Proizvodnja tinti i tonera, mjernih instrumenata, plastične ambalaže, pokućstva. U Petrovaradinu djeluje Hrvatsko kulturno-umjetničko društvo »Jelačić«. – Nalazi iz rimskoga doba (predmeti Mitrina kulta). Tvrđava građena 1692–1780. Neke zgrade na najvišem platou izgrađene su u XVIII. st. (Duga kasarna, Jednostavna kasarna i Oficirski paviljon). U podgrađu se nalazi sklop bivših vojno-stambenih i administrativnih zgrada, te iz prve polovice XVIII. st. franjevački i isusovački samostan (kojega je samostanska crkva postala župna, a u njoj se uz bogatu baroknu crkvenu opremu u kripti nalaze nadgrobni spomenici vojnih ličnosti). Na podgrađe se nadovezuje Majur, koji se dijeli na Ljudevit Dol i Rokov Dol, s crkvama iz XVIII/XIX. st. Hodočasnička crkva Gospe Snježne, građena na mjestu poznate petrovaradinske bitke, obnovljena je u drugoj polovici XIX. st. Petrovaradin je rodno mjesto bana J. Jelačića. – Današnji grad nastao je na mjestu rimske pogranične utvrde Cusuma iz I. st., koju su u V. st. uništili Huni, a obnovio Bizant za vladavine cara Justinijana I. Velikoga pod nazivom Petrikon između 535. i 555. Od druge polovice VI. st. do druge polovice XII. st. Petrovaradin je bio naizmjence pod avarsko-slavenskom, bizantskom, bugarskom i ugarskom vlašću, pod kojom je ostao kao dio Srijemske županije sve do pada pod osmansku vlast 1526. Srednjovjekovna utvrda i naselje prvi se put spominju u pisanim dokumentima 1237., kada ga je hrvatsko-ugarski kralj Bela IV. poklonio francuskim cistercitima, koji su ga nakon najezde Tatara 1241–42. dodatno utvrdili. Poslije je bio u posjedu mačvanskoga bana Ladislava Gorjanskoga i pečuškoga biskupa. Za osmanske vladavine u sastavu Srijemskoga sandžaka te Rumelijskoga (1526–41) i Budimskoga pašaluka (1541–1691). Za vrijeme Velikoga (Bečkoga) rata za oslobođenje (1683–99) naizmjence su ga osvajale habsburške (1687., 1688–90) i osmanske postrojbe (1688., 1690–91). Nedugo nakon konačnog oslobođenja Petrovaradina započela je gradnja velike barokne bastionske tvrđave prema projektu S. le P. de Vaubana, koja je uz prekide trajala sve do 1780. Nakon 1702. u podnožju tvrđave razvilo se civilno naselje. Petrovaradin je bio sjedište Podunavske (1702–19) i Slavonsko-srijemske krajine (1719–45) te petrovaradinske ili 68. pukovnije (1745–1880). U XVIII. st. Petrovaradinska tvrđava bila je najsuvremenija i najjača tvrđava u Habsburškoj Monarhiji, zbog čega je bila zvana Gibraltarom na Dunavu. U doba madžarske revolucije (1848–49) u rukama je revolucionara. Nakon ukidanja Vojne krajine Petrovaradin je ušao u sastav Hrvatske kao dio Srijemske županije (1880–1922). Za Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca te Kraljevine Jugoslavije bio je u sastavu Srijemske oblasti (1922–29) i Dunavske banovine (1929–41). Za vrijeme II. svjetskog rata bio je u sastavu Nezavisne Države Hrvatske kao dio velike župe Vuke. U poslijeratnoj Jugoslaviji ušao je u sastav Autonomne Pokrajine Vojvodine. Tvrđava je prestala biti vojni objekt 1948., a 1951. proglašena je spomeničkom kulturnom baštinom.

Citiranje:

Petrovaradin. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/petrovaradin>.