struka(e):

Pounje, područje uz tok rijeke Une. Nastanjeno je od prapovijesti, na što upućuju pojedina nalazišta iz željeznoga doba (Ripač). U I. tisućljeću pr. Kr. Pounje su naseljavali Iliri, a u rimsko doba tim je područjem prolazila stara rimska cesta, koja je povezivala panonsku unutrašnjost s priobalnim prostorom (Via militaris). U srednjem vijeku u Pounju su postojale hrvatske plemićke županije: Dubička, Sanska, Psetska, Humska, Nebljuška, Lapačka, Drežnička, Poljička, Mrenska i Unska te dijelovi Gorske i Goričke županije. Istodobno su ondje nastala mnogobrojna vlastelinstva i feudalni posjedi i razvili se slobodni kraljevski gradovi (Bihać). Velike posjede u Pounju imali su u XIII. st. knezovi Blagajski, nazvani tako prema utvrdi Blagaj na Sani, koji su držali Ostrožac, Otoku, Buševiće, Brubno, Bojnu i Krupu. Potkraj XV. st. najjači velikaši u Pounju postali su Zrinski, a južno i jugozapadno od njihovih posjeda nalazile su se mnogobrojne plemićke općine (Menići, Jezersko, Gorica, Dobročan, Čaglić, Kostajnica, Kriščići, Slabandži). U pojedinim mjestima bilo je i redovničkih zajednica (dominikanci, franjevci, pavlini). U Gvozdanskome je radio rudnik, a postojala je i kovnica novca. Nakon pada Bosne 1463. Pounje je postalo pograničnim prostorom prema Osmanskomu Carstvu, a središtem protuosmanske obrane postao je Bihać (»ključ Hrvatske«), glavno hrvatsko uporište u dolini Une. Hrvatska vojska pod vodstvom bana Matije Gereba pobijedila je na Uni 1483. osmansku postrojbu koja se, prepuna plijena i roblja, vraćala iz pljačke po Kranjskoj i Štajerskoj. Zbog čestih osmanskih provala u drugoj polovici XV. st. matično se hrvatsko stanovništvo iseljavalo, a obrana je postupno oslabjela. U XVI. st. Osmanlije su osvojili Rmanj (1522), Dubicu (1538), Kostajnicu (1556), Lješnicu, Otoku, Bušević (1558), Novigrad na Uni (1560), Krupu (1565), Cazin, Bužim (1576), Zrin, Ostrožac, Kladušu i Podzvizd (1577). Pošto je 1578. palo Gvozdansko, obrana u Pounju kaotično se raspala, a 1592. u ruke bosanskoga beglerbega Hasan-paše Predojevića pao je Bihać. Osvojeno su Pounje Osmanlije organizirali kao vlastito krajište (serhat), naselivši utvrde vojnim posadama, a pusta sela Vlasima. Potkraj XVII. st., za oslobodilačkoga rata (Veliki ili Bečki rat), Osmanlije su bili protjerani iz Dubice, Mutnika, Tršca (1685), Kostajnice, Vranograča, Brekovice (1686), Zrina, Novog i Bužima (1687). Podban Ivan Drašković teško je potukao Osmanlije na Zrinskom polju na Banovini blizu Une. Nakon tih događaja oslobođeni dio Pounja bio je uključen u sastav Banske krajine. Potkraj XVIII. st. Hrvatskoj je pripao lapački kraj u Pounju, a islamizirano bihaćko i kladuško područje ostalo je pod osmanskom vlašću, postavši dijelom BiH. Granica između dvaju carevinskih sustava, koja se u to doba oblikovala u Pounju, znatnim se dijelom podudara s pounjskim dijelom suvremene hrvatsko-bosanskohercegovačke granice. Bili su ustanovljeni pogranični poštansko-sanitarni koridori kao kontrolirani oblici prekogranične komunikacije. Na granici se i dalje trgovalo, osobito na prijelazu u Kostajnici, ali je povremeno bilo i oružanih okršaja i osmanskih upada, primjerice 1809. prilikom zauzetosti krajišnika borbama s Francuzima. Osmanska vlast u bosanskohercegovačkom dijelu Pounja prestala je 1878., a Vojna krajina na hrvatskoj strani bila je ukinuta 1881. Za II. svjetskoga rata vodile su se u Pounju mnoge borbe između partizana s jedne i osovinskih sila te njihovih domaćih saveznika s druge strane. U Bihaću je 1942. bilo održano Prvo zasjedanje AVNOJ-a, a grad je bio središte velikoga partizanskog područja (»Bihaćka republika«). Zbog gradnje bihaćke zračne luke izdvojeno je 1947. selo Zavalje iz Hrvatske i pripojeno BiH. Dolinom Une prošla je 1948. željeznička pruga. Promet je bio prekinut tijekom ratnih zbivanja početkom 1990-ih. Veći dio Pounja zauzeli su pobunjeni Srbi, osim malog prostora oko Bihaća i Velike Kladuše. Hrvatska vojska deblokirala je 1995. u akciji Oluja od srpskih agresora opsjednuto bihaćko područje.

Citiranje:

Pounje. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/pounje>.