Riemann [ri:'man], Hugo, njemački muzikolog (Grossmehlra, 18. VII. 1849 – Leipzig, 10. VII. 1919). Isprva studirao filologiju, povijest i filozofiju na sveučilištima u Berlinu i Tübingenu, a potom glazbu od 1871. u Leipzigu. Doktorirao je na Sveučilištu u Göttingenu 1873. Bio je glazbeni pedagog u Bielefeldu, Leipzigu, Brombergu, Hamburgu, Sondershausenu i Wiesbadenu, a od 1895. nastavnik na Sveučilištu u Leipzigu. Odgojio je niz značajnih glazbenika i muzikologa, bavio se uz muzikologiju i nakladništvom, leksikografijom, glazbenom kritikom i estetikom glazbe, a nastupao je i kao pijanist. Bogatim opusom od gotovo 50 knjiga i mnogobrojnih članaka (o glazbenom slušanju, glazbenoj teoriji, harmoniji, melodici, ritmici, dinamici, povijesti glazbe, instrumentariju, kompoziciji, akustici, estetici, muzikologiji, etnomuzikologiji, glasovirskoj pedagogiji i dr.) uvrstio se u najznačajnije i najutjecajnije muzikologe svojega doba. Njegov glazbeni leksikon (Musik-Lexicon, 1882) objavljen je do sada u 12 nadopunjenih izdanja. Riemanna se smatra jednim od utemeljitelja muzikologije kao akademske discipline, a svojim inzistiranjem na proučavanju glazbe u najširem spektru, od temeljnoga tonskog materijala do slušanja i duhovne imaginacije njegovih složenih kombinacija u umjetnosti glazbe, znatno je pridonio artikulaciji poddisciplina od kojih se sastoji moderna muzikologija.
