Tavčar, Ivan, slovenski književnik i političar (Poljane kraj Škofje Loke, 28. VIII. 1851 – Ljubljana, 19. II. 1923). Studij prava završio u Beču 1877. Radio je kao odvjetnik, bio zastupnik u kranjskom Zemaljskom saboru te u bečkom Carevinskom vijeću, ljubljanski župan, član ustavotvorne skupštine Kraljevine SHS. Rana su mu djela u znaku romantičkih motiva i ideja (Ivan Slavelj, 1876; Otok i matica – Otok in struga, 1881; Mrtva srca, 1884; Janez Sonce, 1885–86). Ciklusom kratkih proza Među gorama (Med gorami, 1876–88) stvorio je model slovenske seoske novele, a pripovijest Cvijeće u jesen (Cvetje v jeseni, 1917) idealizirana je slika seoskoga života. U povijesnom romanu Za vrijeme kongresa (Izza kongresa, 1905–08) oslikao je Ljubljanu u doba kongresa Svete alijanse 1821., a najbolje mu je djelo opsežni povijesni roman Visočka kronika (Visoška kronika, 1919) o slovenskim prilikama nakon Tridesetogodišnjega rata.
