struka(e): |
ilustracija
TURKMENISTAN, položajna karta
ilustracija
TURKMENISTAN, grb
ilustracija
TURKMENISTAN, zastava
ilustracija
TURKMENISTAN, Ašgabat, spomenik neovisnosti
ilustracija
TURKMENISTAN, Ašgabat, spomenik predsjedniku Saparmuratu Nijazovu
ilustracija
TURKMENISTAN, Ašgabat, središte grada
ilustracija
TURKMENISTAN, Ašgabat, središte grada
ilustracija
TURKMENISTAN, planinski lanac Kopet Dag
ilustracija
TURKMENISTAN, ruševine partskoga grada Nise, III. st. pr. Kr.

Turkmenistan (Türkmenistan), država u jugozapadnom dijelu središnje Azije, na obali Kaspijskoga jezera; obuhvaća 488 100 km². Graniči s Iranom (duljina granice 992 km) i Afganistanom (744 km) na jugu, Kazahstanom (379 km) na sjeverozapadu i Uzbekistanom (1621 km) na sjeveru i sjeveroistoku.

Prirodna obilježja

Turkmenistan je pretežito nizinsko područje s rubno položenim uzvisinama. Glavninu teritorija čini jugozapadni dio Turanske nizine s pješčanom pustinjom Turkmenski Karakum (oko 80% ukupne površine). U zapadnom dijelu Karakuma nalaze se usporedne, u meridijanskom smjeru izdužene, pješčane dine. Planinski lanac Kopet Dag ili Köpetdag (2919 m) pruža se na krajnjem jugu zemlje, duž granice prema Iranu, u duljini od približno 650 km; na zapadu je osamljeno gorje Veliki (1880 m) i Mali Balkan (777 m), na sjeverozapadu ravnjak Ustjurt (370 m), na jugoistoku Garabilsko gorje (979 m), a na istoku, u graničnom području prema Uzbekistanu, izdiže se Koitendag, najviši vrh zemlje (3137 m). Mjestimično se javljaju depresije, osobito u sjeverozapadnom području (Akčakaja, –81 m). Na zapadu Turkmenistan izlazi na Kaspijsko jezero s prostranim, plitkim zaljevom Kara-Bogaz-Gol.

Klima je izrazito kontinentalna sa znatnim dnevnim i godišnjim kolebanjima temperature (do 80 °C) i s vrlo malom količinom oborina (80 do 350 mm). Srednja je siječanjska temperatura u sjeveroistočnom dijelu –6 °C, na krajnjem jugozapadu 4 °C, a srpanjska 25 °C, odnosno 32 °C. Apsolutni maksimum od 49,9 °C zabilježen je 1944. na postaji Repetek u pustinji Karakum. U području Kara-Bogaz-Gola padne godišnje manje od 100 mm oborina, u nizinskom, pustinjskom području manje od 150 mm, a u planinskom području oko 350 mm godišnje.

Sr. dio Turkmenistana nema stalnih površinskih vodenih tokova. Sjeveroistočnim dijelom teče Amu-Darja (u Turkmenistanu više od 1200 km), a u južnom dijelu s planina se spuštaju Murgab, Tedžen (→ hari) i Atrek. Imaju pretežito nivalno-glacijalni režim i iskorištavaju se za natapanje. Veliku važnost ima Karakumski kanal, dug oko 1300 km, koji osigurava vodu južnom dijelu zemlje. Na mjestima gdje je podzemna voda blizu površine i u riječnim dolinama nastale su oaze (Amu-Darjska, Murgapska, Tedženska, Aşgabatska i dr.). Na zapadu su mnogobrojne slanjače (solončaki).

Biljni je svijet slabo razvijen. Najveći dio Turkmenistana pokriven je oskudnom pustinjskom vegetacijom. Na gorskim pristrancima (iznad 1000 m) prevladava stepa. Rijetke šume javljaju se uz veće vodene tokove (galerijske šume) i u višem planinskom području (Kopet Dag).

Stanovništvo

Prema službenoj statistici u Turkmenistanu živi 6 680 000 st. (2006; prema nekim procjenama 4 899 000 st.), dok je 1995. popisano 4 483 251 st. Prosječna je gustoća naseljenosti 13,7 st./km². Najslabije je naseljen zapadni dio zemlje (pokrajina Balkan, manje od 5 st./km²), a najgušće riječne doline i oaze u predgorju Kopet Daga. Osim Turkmena, koji tvore najveći dio stanovništva (85%), ima Rusa (7%), Uzbeka (5%), Kazaha, Tatara i dr. Stanovnici su uglavnom muslimani suniti. Službeni je jezik turkmenski (potkraj 1990-ih uvodi se latinično pismo), a raširen je i ruski. Porast je broja stanovnika velik; 1981. je u Turkmenistanu živjelo samo 2 897 000 st. U razdoblju 1990–2000. stopa prosječnoga godišnjeg porasta broja stanovnika iznosila je 4,1%, a u 2004–06. smanjila se na 1,3%. Natalitet iznosi 27,7‰ (2005), mortalitet 8,8‰, a prirodni priraštaj 18,9‰; smrtnost je dojenčadi 32,9‰ (1998). Više je iseljenika (uglavnom u zemlje bivšega SSSR-a) od useljenika; znatan je broj izbjeglica iz Tadžikistana i Afganistana. Stanovništvo je mlado; u dobi je do 15 god. 32,7% stanovništva, od 16 do 64 god. 61,2%, a starije je od 65 god. 6,1% stanovništva (2005). Očekivano trajanje života za muškarce iznosi 65,8 god. (2005), a za žene 72,7 godina. U poljoprivredi (pamuk, žitarice) i ribarstvu radi 48,2%, u rudarstvu, industriji i građevinarstvu 13,8%, a u uslužnim djelatnostima 38,0% zaposlenoga stanovništva (2004). Nepismeno je 2,3% stanovništva starijeg od 15 god. (2004). Glavni je grad Aşgabat (Ašgabat; 743 000 st., 2002); ostali su veći gradovi (1999) Türkmenabat (prije Čärjew i Čardžou; 203 000 st.), Daşoguz (prije Dašovuz ili Dašhovuz; 165 000 st.), Mary (123 000 st.), Balkanabat (prije Nebitdag; 108 000 st.) i Türkmenbaşy (Türkmenbaši, prije Krasnovodsk; 70 000 st.). U gradovima živi 46,2% stanovništva (2005).

Gospodarstvo

Ekonomski razvoj zasniva se pretežno na proizvodnji i izvozu prirodnoga plina, nafte i njezinih prerađevina, te pamuka i tekstila, dok razvoj opterećuju prevlast državnih kompanija, izostanak reformi i raširena korupcija. Vodeća je državna kompanija Türkmengaz (osnovana 1997), koja je 2020. imala prihod veći od 4 milijarde USD. Početkom 2000-ih zalihe prirodnoga plina četvrte su u svijetu; 2019. procijenjene su na 19,5 bilijuna kubnih metara (9,8% svjetskih zaliha). Godišnja proizvodnja plina bila je najveća 2015 (65,9 milijarda kubnih metara), a 2019. iznosila je 63,2 milijarde kubnih metara (1,6% svjetske proizvodnje). Ostala prirodna bogatstava čine nafta, sumpor, jod, sol, glina, vapnenac i dr. Desetljeće nakon raspada sovjetskog sustava obilježila je ekonomska stagnacija, a BDP je smanjen s 3,1 milijarde USD (1990; oko 865 USD po stanovniku) na 2,9 milijarda USD (2000; oko 643 USD po stanovniku). Razvojem petrokemijske industrije i rastom cijena energenata na svjetskom tržištu BDP je povećan na 43,5 milijarda USD (2014; oko 7962 USD po stanovniku). Zbog velike ovisnosti gospodarstva o izvozu plina i drugih energenata pad njihove cijene 2015. negativno se odrazio na BDP koji je smanjen na 35,8 milijarda USD. BDP potom postupno raste, 2017. je 37,9 milijarda USD, a 2019. je 45,2 milijarde USD (oko 7612 USD po stanovniku). U sastavu BDP-a (2017), uslužni sektor sudjeluje s približno 48%, industrijski s 45%, poljoprivredni sa 7%. U poljoprivrednoj su ponudi pamuk, žitarice, krumpir, rajčice, šećerna repa, grožđe, lubenice, i dr. Uz vodeću petrokemijsku industriju razvijaju se tekstilna i prehrambena. Stopa nezaposlenosti je 5,1% (2021), a udjel siromašnoga stanovništva smanjen je s približno 50% (1998) na manje od 1% (2012; prema službenim izvorima). Vrijednost doznaka iz inozemstva bila je najveća 2008 (49,7 milijuna USD), potom pada (2013. bila je 40 milijuna USD, a 2020. je 1 milijun USD). Vrijednost robnog izvoza 2020. bila je 6,9 milijarda USD, a uvoza 3,2 milijarde USD. U izvozu je najveći udjel plina (76,5%, tj. 5,3 milijarde USD), sirove nafte (5,1%, tj. 354 milijuna USD) i naftnih derivata (3,1%, tj. 220 milijuna USD), a također izvozi kemikalije, gnojivo, pamuk i dr. Najviše plina izvozi u Kinu (u vrijednosti od 5,2 milijarde USD), a zatim u Uzbekistan i Kazahstan. U uvozu prevladavaju strojevi i oprema, lijekovi, električni uređaji, vozila, prehrambeni proizvodi, komunikacijski uređaji, i dr. Prema udjelu u izvozu vodeći je partner Kina (76,6%), a slijede Uzbekistan (5,3%), Rusija (4,5%), Turska (4,4%) i dr. Najviše uvozi iz Turske (24,4%), Rusije (20,2%), Kine (13,8%), Njemačke (6%), Ujedinjenih Arapskih Emirata (5,6%), Japana (3,5%) i dr. Veličina je javnoga duga 30,9% BDP-a (2020).

Promet

U robnom prometu najveću važnost imaju cestovni (22 000 km cesta, od čega 82% asfaltirano, 2001) i željeznički promet (duljina pruga 2440 km, 2005). Glavne su željezničke pruge koje prolaze sjeveroistočnim (dolina Amu-Darje) i južnim dijelom zemlje (Türkmenabat–Aşgabat–Türkmenbaşy) s odvojkom za Iran (Tedžen–Mashhad, dovršena 1996) i Afganistan (dolinom Murgaba). Unutrašnja plovidba odvija se Amu-Darjom (oko 250 km) i Karakumskim kanalom (450 km). Najveća je zračna luka Aşgabat, a veće su još Daşoguz (Dašhovuz) i Türkmenabat. Glavna je luka na Kaspijskom jezeru Türkmenbaşy (terminal je transkaspijske željeznice).

Novac

Novčana je jedinica manat (m, TMM); 1 manat = 100 tennesija.

Povijest

Već u I. tisućljeću pr. Kr. područje današnjega Turkmenistana naseljavali su Masageti, Dahi i drugi iranski narodi, koji su približno od polovice VI. st. pr. Kr. do 331. pr. Kr. priznavali vlast perzijskih vladara iz dinastije Ahemenida, a potom Aleksandra III. Velikoga, koji je bio stvarnim gospodarom tek južnih dijelova današnjega Turkmenistana. Približno od 250. do 226. pr. Kr. južni Turkmenistan nalazio se pod vlašću Parta, a potom je zavladala novoperzijska dinastija Sasanidâ. Jugoistočni dijelovi Turkmenistana bili su u sastavu Kušanskoga Carstva, dok su sjevernim i sr. dijelovima lutali mnogobrojni nomadski narodi koje su u IV. st. pokorili Huni, a u VIII. st. Oguzi, iz kojih su se poslije razvili Turkmeni. Istodobno su istočni dijelovi bili uključeni u sastav Zapadnoturkijskoga Kaganata (od 552), u kojem su ostali sve do 712., kada su ih osvojili Arapi. Pod arapskom vlasti bili su veći dijelovi Turkmenistana sve do približno 1040., kada su pali pod vlast Seldžuka, za čije su vladavine cijelom zemljom zavladali horezmski šahovi, koji su ustrojili državu od Kaspijskoga jezera do Sir-Darje. God. 1220. Džingis-kan je osvojio područje današnjega Turkmenistana. Nakon raspada velikoga Mongolskog Carstva potkraj XIII. st., područje Turkmenistana ušlo su u sastav carstva mongolske dinastije Ilkanida, a od 1335. bilo je pod vlašću samostalnih vladara Horezma. God. 1388. veći dijelovi današnjega Turkmenistana ušli su u sastav golemoga Timuridskog Carstva, u sastavu kojeg su ostali do početka XVI. st., kada su cijelo područje osvojili Uzbeci. U XVII. st. istočni dijelovi Turkmenistana nalazili su se u sastavu uzbečkoga Hivskoga Kanata, a preostali dijelovi priznavali su nominalnu vlast perzijske dinastije Sefevida, potom vlast perzijskog šaha turkmenskoga podrijetla Nadira I. (1736–47) te njegovih nasljednika na prijestolju sve do 1870-ih, kada je započela ruska ekspanzija na to područje. Dok su se turkmenska plemena na zapadu zemlje već 1802. dobrovoljno stavila pod zaštitu Rusije, ostala su se plemena oštro suprotstavila uspostavljanju ruske dominacije, koja je započela osvojenjem istočne obale Kaspijskoga jezera (1869). Do 1873. Rusi su zaposjeli sjeverne i zapadne dijelove današnjega Turkmenistana, a do 1881. sve preostale dijelove. Isprva se Turkmenistan nalazio pod vojnom upravom (od 1840), a 1882. Rusija ga je organizirala kao Zakaspijsku oblast sa sjedištem u Aşgabatu te 1886. pridružila Turkmenskomu kraju (oblasti). Za ruske dominacije bili su okončani feudalni ratovi i trgovina robljem, a Turkmenistan je uključen u gospodarski sustav Ruskoga Carstva kao novi izvor sirovina za industriju. Izgradnja Zakaspijske željeznice (1880–88) znatno je ubrzala daljnji gospodarski razvoj, koji se temeljio na eksploataciji nafte i ruda, uzgoju pamuka i na ograničenoj preradbi sirovina. Premda su boljševici svoju vlast uspostavili odmah nakon Listopadske revolucije 1917., ubrzo je došlo do pobune esera i menjševika u Aşgabatu te do rušenja boljševičke vlasti. Za ruskoga građanskog rata (1918–22) Turkmenistan je bio isprva pod britanskom okupacijom (1918–19), a zatim pod nadzorom bjelogardijaca predvođenih A. I. Denjikinom (1919), koje je u veljači 1920. pobijedila Crvena armija. Potom su veći dijelovi Turkmenistana bili pripojeni Zakaspijskoj oblasti (od 1921. Turkmenska oblast) u sastavu Turkestanske Autonomne SSR (osnovana 1918), dok su preostali njezini dijelovi pripali Buharskoj i Horezmskoj SSR (osnovana 1920). Turkmenska je oblast 27. X. 1924. bila izdvojena iz Turkestanske Autonomne SSR i pripojena Turkmenskoj SSR, koja je obuhvatila i turkmenske okruge Horezmske i Buharske SSR. Nakon građanskog rata sovjetska je vlast donijela mjere za brzu obnovu razorene poljoprivrede i industrije. Provedene su dvije agrarne reforme (1921–22. i 1925–27) kojima su bili poništeni ostatci patrijarhalno-feudalnih odnosa na turkmenskom selu. Na položaju prvoga sekretara Komunističke partije Turkmenske Sovjetske Socijalističke Republike najdulje je bio Muhamednazar Gapurov (Muhammetnazar Gapurow; od kraja 1969. do kraja 1985), kojega je zamijenio Saparmurat Nijazov. S raspadom sovjetskoga sustava Turkmenistan je 27. X. 1991. proglasio neovisnost. Na položaju predsjednika republike Nijazov je bio od 2. XI. 1990; komunističku partiju preimenovao je 1991. u Demokratsku stranku Turkmenistana (TDP), a zadržao je autoritarni i jednostranački režim (suzbijao je oporbeno djelovanje i zatvarao političke protivnike). Nastojeći održati neutralnost u vanjskoj politici i ravnotežu između interesa Rusije i zapadnih zemalja, 1994. Turkmenistan je pristupio NATO-ovu programu Partnerstvo za mir. Granični spor s Kazahstanom riješen je sporazumno 2000. Nijazov je umro 21. XII. 2006., a naslijedio ga je Gurbanguli Berdimuhamedov (Gurbanguly Berdimuhamedow) koji je formalno izabran za predsjednika 11. II. 2007 (TDP je predvodio do 2013). Ustavnim amandmanima 2008. okončan je jednostranački sustav, ali je TDP ostao dominantna stranka zadržavši političku prevlast i nakon parlamentarnih izbora 2013. i 2018. Ovisnost o izvozu i prijenosu plina preko Rusije umanjena je otvaranjem plinovoda prema Kini (2009) i novog plinovoda prema Iranu (2010). U veljači 2012. Berdimuhamedov je reizabran (održao je autoritarnu vladavinu), ustavnom reformom 2016. produljio je predsjednički mandat na sedam godina, a u veljači 2017. ponovno je izabran. Njegov sin Serdar Berdimuhamedov (Berdimuhamedow) pobijedio je na predsjedničkim izborima u ožujku 2022. kao kandidat vladajućega TDP-a.

Politički sustav

Prema Ustavu od 18. V. 1992., te povremenim ustavnim promjenama tijekom 2008-21.,Turkmenistan je republika s predsjedničkim sustavom vlasti. Predsjednik republike poglavar je države i vrhovni zapovjednik oružanih snaga. Biraju ga državljani na općim i tajnim izborima na mandat od 7 godina. U njegovim je rukama koncentrirana sva vlast. Predsjednik republike nalazi se na čelu izvršne vlasti, samostalno imenuje ministre te de facto ima i svu zakonodavnu moć, iako zakonodavnu vlast de iure ima dvodomno Nacionalno vijeće Turkmenistana. Ono se sastoji od donjega doma, Skupštine (Mejlis), sa 125 zastupnika koji se biraju neposredno, i gornjega doma, Narodnog vijeća (Halk Maslahaty), s 56 zastupnika (48 biraju vijeća pokrajina i glavnoga grada, a 8 imenuje predsjednik republike). Zastupnici se biraju na mandat od 5 godina. Pravo je glasa opće i jednako za sve državljane s navršenih 18 godina života. Sudbenu vlast ima Vrhovni sud članove kojega također imenuje predsjednik republike. Administrativno se Turkmenistan dijeli na 5 pokrajina (welaýat) i područje glavnoga grada. Nacionalni blagdan: Dan neovisnosti, 27. listopada (1991).

Političke stranke

Demokratska stranka Turkmenistana (Türkmenistanyň Demokratik partiýasy – akronim TDP), osnovana 1991., stranka je centra. Proizašla je iz vladajuće Komunističke stranke Turkmenske Sovjetske Socijalističke Republike (osnovane 1924), koju je od kraja 1985. predvodio Saparmurat Nijazov; na čelu TDP-a i države bio je do smrti potkraj 2006. Tijekom 2007–13. stranku je vodio Gurbanguli Berdimuhamedov (predsjednik republike 2007–22). Do 2008. TDP je bio jedina legalna stranka, a potom pobjeđuje na izborima 2013. i 2018. Stranački kandidat Serdar Berdimuhamedov pobijedio je na predsjedničkim izborima 2022. Stranka industrijalaca i poduzetnika Turkmenistana (Türkmenistanyň Senagatçylar we Telekeçiler partiýasy), osnovana 2012., stranka je centra. S manjim brojem zastupnika u parlamentu je od izbora 2013. Agrarna stranka Turkmenistana (Türkmenistanyň Agrar partiýasy), osnovana 2014., stranka je centra. S manjim brojem zastupnika u parlamentu je nakon izbora 2018.

Citiranje:

Turkmenistan. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/turkmenistan>.