struka(e): |

Udmurti (stariji ruski naziv Votjaki), ugrofinski narod u Ruskoj Federaciji u porječju Vjatke i Kame; oko 552 300 pripadnika (2010), uglavnom u Republici Udmurtiji (28% ukupnog stanovništva), a manjim dijelom u Baškortostanu, Tatarstanu, Permskom kraju, Kirovskoj oblasti i drugdje. Ima ih također u Kazahstanu, Ukrajini i drugdje. Uglavnom zemljoradnici, posebno su bili poznati kao pčelari. Po vjeri su pravoslavci, iako su zadržali i elemente tradicijskih vjerovanja (animizam, šamanizam). Pod rusku vlast dio Udmurta došao je potkraj XV. st., a Udmurti uz Kamu u XVI. st., kada su među njima počeli djelovati i pravoslavni misionari.

Povijest

Povijest  → udmurtija

Jezik

Udmurtski (votjački) jezik pripada permsko-finskom odvjetku ugrofinske grane uralskih jezika. Govori se u Udmurtiji, na istoku europskog dijela Rusije, u dolinama rijeka Vjatke i Kame, sa središtem u Iževsku. Ima oko 324 000 govornika (2010), a piše se ćirilicom. Najstariji su tekstovi iz XVIII. st., a danas udmurtski u skromnu opsegu dolazi u javnom životu, obrazovanju i medijima Udmurtije.

Književnost

Premda su se od XV. st. neke riječi na udmurtskom jeziku počele pojavljivati u ruskim tekstovima, osobito u godišnjacima (kalendarima), prvim tekstom na udmurtskom jeziku smatra se pjesma posvećena ruskoj carici (1767), dok je udmurtska gramatika objavljena na ruskom u Kazanju (1775); pismenost se razvijala od sredine XVIII. st. na ruskoj ćiriličkoj osnovi. Ocem udmurtske književnosti smatra se etnolog, folklorist i filolog Grigorij Vereščagin (1851–1930), koji je objavio 1889. jednu svoju uspavanku kao narodnu pjesmu. Kedra Mitrej (1892–1949) utemeljitelj je udmurtske drame (»Eš Terek«, 1915) i proze; nakon Listopadske revolucije objavio je mnogobrojna djela na udmurtskom. Uzlet udmurtske književnosti trajao je do 1938., kada su se istaknuli pjesnik Gerd Kuzebaj (1898–1937) i osobito pjesnikinja Ašalči Oki (1898–1973). U staljinističkom razdoblju (1938–56) i epohi socijalističkog realizma, rodoljubna djela ratne tematike stvarali su Filipp Kedrov (1909–49) i Pjotr Blinov (1913–42) te Mihail Petrov (1905–55), utemeljitelj klasičnog udmurtskog romana. U mnogim književnim žanrovima, osobito u drami, istaknuo se Ignatij Gavrilov (1912–73) te pjesnici Stepan Svirobokov (1912–83) i Nikolaj Baiterjakov (1923–97). Nakon 1956. pionir je moderne udmurtske proze Genadij Krasilnikov (1928–75), a pjesništva Flor Vasiljev (1934–78) i Vladimir Romanov (1943–89). Novo doba suvremene udmurtske književnosti, lišeno sovjetskog i ruskog utjecaja te otvoreno višeslojnim značenjima, navijestili su svojim romanima »etnofuturisti« Lidija Njankina (r. 1963; roman »Hej! Hej! Ili cik-cak nebom« – »Au-au! Jake inbamys’ gož’ës«, 1993), Sergej Matvejev (r. 1964; roman »Budala« – »Šuzi«, 1995) i drugi.

Citiranje:

Udmurti. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/udmurti>.