struka(e): | |
ilustracija
VOJVODINA, Novi Sad, panorama

Vojvodina, autonomna pokrajina u sastavu Srbije; obuhvaća 21 614 km² ili 27,9% teritorija Srbije. Glavni je grad Novi Sad. Leži u jugoistočnom dijelu Panonske nizine. Rijeke Dunav, Sava i Tisa dijele ju na Banat, Bačku i Srijem. Reljefno-pejzažnu osnovu vojvođanskoga prostora čine praporni ili lesni ravnjaci s izdvojenim područjima nevezanoga prapora (u XX. stoljeću izgubili su obilježja pravih pješčara), praporne terase, tj. niže praporne zone koje su nakon pleistocena bile dulje ili kraće vrijeme izložene pluvijalnoj akumulaciji, te vlažne aluvijalne ravni duž tokova Dunava, Tise i Save. Sasvim izdvojeni reljefni element vojvođanskoga prostora izdignuti su masivi niskih otočnih planina Fruške gore (Srijem) i Vršačkih planina (Banat). U Banatu postoji nekoliko prapornih ravnjaka. Međusobno su razdvojeni prostranim i vlažnim riječnim nizinama Zlatice, Tamiša, Begeja, Brzave i dr. Zbog slijeganja zemljišta i nemogućnosti prirodne drenaže aluvijalnih ravni uz riječne tokove nastale su prostrane močvarne zone koje otežavaju prometno povezivanje Banata u smjeru sjever–jug. U Bačkoj je u smjeru sjever–jug, za razliku od Banata, praporni ravnjak gotovo cjelovit. Reljefni pregib duž dunavskoga pleistocenskoga toka (stari Veliki bački kanal) nije prepreka prometnomu povezivanju područja sjeverno od kanala (telečka praporna zaravan) i praporne terase južno od njega. Močvarna aluvijalna zona pruža se u Banatu uz Dunav, na jugu. U Srijemu se od sjevera prema jugu izmjenjuju praporna podgorina Fruške gore, otočni masiv Fruške gore, fruškogorsko prigorje s prapornom zaravni (na istoku seže do Dunava), ocjedna terasa i vlažna aluvijalna ravnica Save. Klima je kontinentalna sa samo 500 do 700 mm oborina godišnje; srednja zimska (siječanj) temperatura iznosi – 2 do 0 °C, ljetna (srpanj) 22 do 23 °C. Glavna su banatska središta Kikinda, Pančevo i Zrenjanin. Zrenjanin (76 511 st., 2011), najveći banatski grad, postao je vodećim središtem tek nakon II. svjetskog rata zahvaljujući svojemu središnjem položaju i prometnim vezama s Novim Sadom. U XIX. i XX. st. najbrže se razvijalo Pančevo (76 203 st., 2011) kao industrijski grad u neposrednoj blizini Beograda. Kikinda na sjeveru i Vršac na jugoistoku razvijaju se kao lokalna industrijska središta agrarne okolice. U Bačkoj, najgušće naseljenom području Vojvodine, najstarija su naselja – Subotica (97 910 st.) na sjeveru i Novi Sad (231 978 st.) na jugu – nastala u XVIII. st. Subotica se razvila na čvorištu putova između Dunava i Tise, a Novi Sad na najpovoljnijem prijelazu preko Dunava. Položaj Sombora, Crvenke, Kule, Vrbasa, Srbobrana i Bečeja uz stari Veliki bački kanal, Apatina i Bačke Palanke uz Dunav te Sente uz Tisu govori o značenju vodenih putova za promet poljoprivrednih proizvoda. U Vojvodini živi 1 931 809 st. (89,4 st./km²), tj. 26,9% stanovništva Srbije (2011). Od prvoga sustavnoga popisa stanovništva 1869. broj stanovnika postupno se povećavao, a od 1981. se smanjuje (osim 1991–2002. kada se, nakon raspada Jugoslavije, broj stanovnika povećao uslijed doseljavanja stanovništva iz bivših ratom zahvaćenih republika). Vojvodina je 1869. imala 1 151 066 st., 1880. god. 1 178 046 st., 1910. god. 1 503 515 st., 1921. god. 1 536 994 st., 1931. god. 1 624 158 st., 1948. god. 1 640 757 st., 1961. god. 1 854 965 st., 1981. god. 2 034 772 st., 1991. god. 2 012 517 st. i 2002. god. 2 031 992 st. God. 2011. bilo je u Vojvodini 1 289 635 Srba (66,8%), 251 136 Madžara (13,0%), 50 321 Slovak (2,6%), 47 033 Hrvata (2,4%), 42 928 Rusina (0,7%), 12 176 Jugoslavena (0,6%) i dr.; u odnosu na prethodni popis (2002) porastao je samo udio Srba i Roma. Vojvođani su prema vjeroispovijesti pravoslavci (70,2%), katolici (14,4%), protestanti (3,3%) i dr. Stanovništvo je u prosjeku staro. U dobi je do 14 godina 14,4% (2011) stanovništva, u dobi od 15 do 64 godine 69,2%, a u dobi od 65 i više godina 16,4%. God. 2011. bilo je u Vojvodini 785 960 aktivnih stanovnika (40,7% st.). Po svojim prirodnogeografskim obilježjima Vojvodina ima vrlo povoljne uvjete za razvoj poljoprivrede. Gotovo 50% teritorija pokriveno je crnicom (černozem) dubokoga humusnog horizonta (50 do 80 cm). Izgradnja hidrosustava Dunav–Tisa–Dunav omogućila je natapanje 50 000 ha, odnosno odvodnju za 700 000 ha plodne zemlje i stvorila uvjete za jači razvoj poljoprivrede. Šume prekrivaju samo 5,7% površine (2014). (→ srbija)

Povijest

Prvi tragovi nastanjenosti na vojvođanskom području mogu se pratiti od paleolitika. Mnogobrojni arheološki nalazi, posebice oni u okolici Vršca, Vatina, Iriga, Crvenke, svjedoče o ranoj naseljenosti teritorija današnje Vojvodine. Od nekoliko neolitičkih lokaliteta (6000. do 3500. pr. Kr.) po svojim se značajkama izdvajaju Starčevo kraj Pančeva (→ starčevačka kultura), Kereš (nadzemni stambeni objekti), Vinča (antropomorfne figurine), Hrtkovci (bakreni nakit). U eneolitičkim (3500. do 2000. pr. Kr.) nekropolama (Nosa, Vajska, Progar) nailazi se i na zlatni nakit, a u okolici Belegiša i Vrdnika na ostatke utvrđenih naselja. Iz brončanoga su doba (2000. do 1000. pr. Kr.) nalazišta nekropola s predmetima od zlata, bronce, keramike (Vrdnik, Mokrin, Vatin, Popov Salaš, Dubovac, Pereš kraj Hajdukova, Belegiš). U željezno doba (1000. pr. Kr. do 50. god.) datiraju se naselja gradinskoga tipa s rovovima, skupne grobnice, dijelovi naselja s monumentalnim žrtvenicima, posuđe ukrašeno »S«-ornamentom, novac (Belegiš, Gradina na Bosutu, Gomolava). U VI. st. pr. Kr. uz rijeku Mureş živjeli su Agatirsi, narod tračkoga podrijetla, koji su vjerojatno podvlastili Bačku i Srijem. U gornjim dijelovima Srijema živjeli su početkom I. st. ilirski Amantini, a uz Savu, zapadno od Srijemske Mitrovice, ilirski Breuci. Na području Vojvodine bogati su i tragovi Dačana (od I. st. pr. Kr.) i Kelta (od IV. st. pr. Kr.) na lokalitetima Gomolava i Gradina u Starom Slankamenu (lončarija). Za panonskih ratova (35. do 9. pr. Kr.) zapadni dijelovi Vojvodine (Srijem) potpali su pod rimsku vlast te su ušli u sastav rimske provincije Panonije (od 107. Gornja Panonija, a nakon 297. Druga Panonija), dok su se dijelovi Banata i Bačke nalazili od 106. do 274. u sastavu rimske provincije Dacije. Od 418. područje današnje Vojvodine bilo je u sastavu Hunskoga Carstva, a nakon njegova raspada (454) na tom su se prostoru učvrstili Gepidi. Oni su osvojili Daciju (do Tise) i potom (473) Srijem, koji je (od 456) bio pod upravom Istočnih Gota. U sastavu carstva Gepida područje današnje Vojvodine, uz kratkotrajnu vlast Istočnih Gota (504–535) i Bizantskoga Carstva (535–582) u Srijemu, bilo je sve do 546., kada su ih porazili Langobardi. Pod bizantsko-langobardskom vlašću vojvođanski je teritorij bio do 568., kada je ušao u sastav Prvog, a nešto poslije Drugog Avarskoga Kaganata. Nakon propasti Kaganata u sukobu s Francima (791–796), krajevi zapadno od Tise potpali su pod Franke, a istočno od Tise pod Bugare (827–829). Takvo stanje održalo se do prodora Madžara u Panonsku nizinu, koji su 896. osvojili banatski i bački dio Vojvodine, dok je područjem Srijema vladala Bugarska (882–927), a potom naizmjence Bizantsko Carstvo i Ugarska sve do 1180., kada ga je zaposjeo hrvatsko-ugarski kralj Bela III. Za ugarske vladavine Vojvodina je bila podijeljena na Vukovsku, Srijemsku i Bačku županiju te na županije Keve, Krassó, Csongrad, Bodrog, Torontál, Csanád i Temes. Tijekom srednjeg vijeka dijelovima Vojvodine povremeno su vladali različiti ugarski velikaši kao vazali hrvatsko-ugarskih kraljeva (Csák, Gisingovci, Gorjanski, Iločki, Branković itd.). Za ugarsko-osmanlijskih ratova tijekom druge polovice XV. st. na prostoru Vojvodine započela su prva masovna naseljavanja Srba, koja su se intenzivirala nakon pada Srpske Despotovine pod osmansku vlast 1459. i izbijanjem Osmanlija na južne granice Ugarske. Zato je Matija Korvin radi jačanja obrane dopustio naseljavanje oko 200 000 Srba 1479–83. Unatoč tomu, do 1529. bio je pokoren Srijem, 1540. Bačka, a 1551–52. Banat. Za osmanske vladavine Srijem je bio istoimeni sandžak u sastavu Budimskog ejaleta, Bačka se nalazila u sastavu Segedinskoga sandžaka i Jegarskog ejaleta, dok je Banat bio u sastavu Temišvarskoga sandžaka i istoimenoga pašaluka. Za Velikoga (Bečkoga) rata za oslobođenje (1683–99) dio Srijema i cijela Bačka ušli su u sastav Habsburške Monarhije. Na to područje naselili su se Srbi, koji su se od straha pred osmanskim odmazdama organizirano povukli 1690. s područja Srbije pod vodstvom patrijarha Arsenija. Carskim povlasticama bile su im zajamčene crkvena autonomija i jurisdikcija. Požarevačkim mirom 1718. preostali dijelovi Srijema i cijeli Banat pripali su Habsburškoj Monarhiji. Osim Srba, na to područje bili su kolonizirani i drugi narodi (Nijemci, Madžari, Hrvati i dr.); kolonizacija Nijemaca u Bačku i Banat osobito se pojačala nakon Sedmogodišnjega rata (1756–63). Od početka XVIII. st. u Vojvodini su postojale dvije upravne teritorijalno-političke cjeline: vojna i civilna. Za obranu od Osmanlija 1702. u jugoistočnom Srijemu i Banatu bile su organizirane Posavska, Podunavska, Potiska i Pomoriška vojna granica, a njihovo je stanovništvo zbog vojne obveze uživalo povlastice. Nakon prestanka osmanske opasnosti bile su 1741. razvojačene Potiska, Pomoriška i Podunavska vojna granica (rasformiranje je dovršeno 1751), a njihova su područja uključena u Ugarsku. Posavska vojna granica preustrojena je 1745., nakon čega je stvoren novi graničarski pojas uz Dunav od Petrovaradina preko Srijemskih Karlovaca i Slankamena do Zemuna. U 1760-ima na tlu današnje Vojvodine osnovana je Banatska vojna granica sa sjedištem u Temišvaru i Šajkaški bataljun sa sjedištem u Titelu. Takva organizacija Vojne krajine u Vojvodini održala se sve do 1848. Civilno-županijska vlast bila je uspostavljena samo u Bačkoj, gdje su (osim Potiske i Podunavske vojne granice) postojale Bačka i Bodroška županija, ujedinjene 1723. u Bačko-bodrošku županiju. Njoj je 1751. priključen i Potiski distrikt. Pod civilnom komorskom upravom (sjedište u Osijeku) bio je veći dio Srijema osim Posavske i Podunavske vojne granice. Taj dio Srijema podijeljen je 1745. na Petrovaradinsku regimentu i na Srijemsku županiju. Banat, oslobođen od Osmanlija 1716–18., ostao je pod dvorskom (komorskom) upravom sve do 1778. Sljedeće godine priključen je Ugarskoj i podijeljen na tri županije, od kojih su Torontalska i Tamiška županija obuhvaćale područje današnjega vojvođanskoga Banata. Od 1780-ih jača srpski nacionalizam; za revolucije 1848. Madžari i Srbi isprva su bili udruženi u borbi protiv austrijskog centralizma, no suočeni s madžarskim pretenzijama, Srbi su na zasjedanju u Karlovcima (Srijemski Karlovci) 13. i 15. svibnja izabrali mitropolita J. Rajačića za svojega patrijarha te su istaknuli zahtjev za osnutkom Srpskoga Vojvodstva na području Srijema, Vojne krajine u Srijemu, Baranji i Bačkoj s bečejskim i šajkaškim okruzima i Banatom s Vojnom krajinom i kikindskim okrugom. Također je proklamiran savez Srpskoga Vojvodstva s Hrvatskom, Slavonijom i Dalmacijom. Iako su isprva i austrijska i madžarska vlada proglasile nezakonitim odluke Svibanjske skupštine, centralistički austrijski ustav od 4. III. 1849. potvrdio je osnutak Srpskoga Vojvodstva i Tamiškoga Banata (Landesregierungsblatt für die serbische Wojwodschaft und das Temeser Banat), koje je obuhvaćalo Bodrošku, Torontalsku, Tamišku i Krašovsku županiju te Rumski i Iločki okrug Srijemske županije. Vojvodstvo je dobilo status posebnog upravnog teritorija pod upravom pokrajinske vlasti bečkoga ministarstva. Carskim patentom 18. XI. bila je određena oblast Srpskoga Vojvodstva, a austrijski je car svojemu naslovu dodao i titulu velikoga vojvode. Premda formalno autonomno, Srpsko Vojvodstvo bilo je pod izravnom kontrolom Austrije, a njime je upravljao austrijski guverner sa sjedištem u Temišvaru. Dana 27. XII. 1860. bilo je ukinuto Srpsko Vojvodstvo, a njegov teritorij priključen Ugarskoj. Nakon sklapanja Austro-ugarske nagodbe (1867) područje Banata i Bačke organizirano je kao Bačko-bodroška, Torontalska i Tamiška županija u sastavu Ugarske, a Srijem kao istoimena županija u sastavu Hrvatske. Premda se prema nemadžarskim narodima u Vojvodini 1867–1918. provodila politika potpunoga nepriznavanja nacionalne posebnosti, s druge je strane došlo do modernizacije poljodjelstva te do znatnoga razvoja prehrambene industrije. Nasilna madžarizacija dovela je potkraj XIX. i početkom XX. st. do prvih političkih organiziranja nemadžarskih narodâ u Vojvodini, tako da je u ugarskom parlamentu 1906–09. djelovao Klub narodnosnih poslanika, sastavljen od 25 zastupnika rumunjske, slovačke i srpske nacionalnosti koji su u parlamentu istupali protiv ograničavanja prava nemadžarskih naroda. No od 1910. u ugarski parlament mogli su biti izabrani samo srpski predstavnici madžarske vladajuće stranke; oni su 12. VII. 1912. u obliku vladarove naredbe prihvatili zakonski akt o ukidanju crkveno-narodne autonomije Srba u Ugarskoj. Kada je u studenome 1918. bila u Madžarskoj proglašena Republika, na Velikoj narodnoj skupštini u Novome Sadu 757 predstavnika naroda iz 211 općina izglasovalo odcjepljenje vojvođanskoga teritorija od Ugarske, prekid državnopravnih odnosa s Austro-Ugarskom te proglasilo ujedinjenje Vojvodine s Kraljevinom Srbijom u okvirima nove jugoslavenske državne zajednice. Skupština je istodobno osnovala predstavničko tijelo Veliki narodni savet, koji je postao privremeni nositelj vlasti u Vojvodini, i Narodnu upravu kao upravno-izvršno tijelo. Tim odlukama Skupština je naglasila svoj autonomni status. Taj privremeni režim trajao je samo do ožujka 1919., kada je u skladu s centralističkom i unitarističkom politikom Kraljevine SHS bila ukinuta Narodna uprava. God. 1922. područje današnje Vojvodine bilo je podijeljeno na četiri oblasti sa sjedištima u Vukovaru, Beogradu, Novome Sadu i Smederevu, a 1929. cijela današnja Vojvodina našla se u sastavu Dunavske banovine, iz koje su 1939. bili izdvojeni iločki i šidski kotar te priključeni Banovini Hrvatskoj. Takvo stanje održalo se do poraza Kraljevine Jugoslavije u Travanjskome ratu, kada je Vojvodina bila podijeljena. Područje Srijema ušlo je u sastav NDH, Bačka je pripala Madžarskoj, dok je Banat kao zasebna njemačka okupacijska oblast pripao Srbiji.

U socijalističkoj Jugoslaviji Vojvodina je 1945–46. razgraničena prema Hrvatskoj (dobila je veći dio Srijema), te je kao autonomna pokrajina priključena Srbiji. U poratnim godinama doseljeno je oko 250 000 st. (uglavnom Srba) iz ratom razrušenih i siromašnih područja, a masovno su iseljeni Nijemci. Broj stanovnika uvećan je s 1,64 milijuna (1948) na 1,85 milijuna (1961) i 2,03 milijuna (1981). Po poljoprivrednoj i industrijskoj proizvodnji Vojvodina je bila među najrazvijenijim dijelovima Jugoslavije. Ustavnim promjenama 1974. bio je osnažen njezin autonomni položaj. S dolaskom na vlast S. Miloševića, u uvjetima jačanja srbijanskoga političkog centralizma i nacionalizma, 1988. ukinuta je vojvođanska autonomija (smjene u političkim tijelima, kulturnim institucijama i poduzećima u državnim su medijima bile nazivane »antibirokratskom revolucijom«). Autonomne ovlasti formalno su ukinute 1989–90. Političke promjene u Srbiji koje su okončale Miloševićevu vladavinu (2000) vodile su i obnovi vojvođanske autonomije. Zakon o tome predložilo je u prosincu 2001. vojvođansko Izvršno vijeće (kao pokrajinska vlada), što je u veljači 2002. prihvaćeno u srbijanskoj skupštini.

Likovne umjetnosti

U Podunavlju su srednjovjekovne tvrđave i crkve sačuvane samo u tragovima. Iz XVIII. st. su Petrovaradinska tvrđava s franjevačkim i isusovačkim samostanom te većim brojem crkava i barokizirani fruškogorski manastiri (Krušedol, Velika Remeta). Početkom XIX. st. reprezentativne gradske građevine u Novome Sadu, Somboru i Subotici imale su obilježja zakašnjeloga provincijalnoga klasicizma i bidermajera. U drugoj polovici XIX. i početkom XX. st. u arhitekturi Vojvodine prevladavao je historicizam. Slobodnije oblikovani tlocrti, primjena pučkih motiva i obojene keramike na zidovima značajke su peštanske inačice secesije, koja je prevladavala od kraja XIX. st. do 1914 (sinagoga, Gradska vijećnica i tzv. Rajhlova palača u Subotici; vatrogasni dom u Senti). U razdoblju između dvaju svjetskih ratova Dragiša Brašovan (1887–1965) i Đorđe Tabaković (1897–1971) projektirali su u duhu funkcionalizma građevine u Novom Sadu, Somboru i Subotici. Razdoblje nakon II. svjetskog rata obilježeno je obnovom stradalih naselja, privrednih i stambenih objekata; do 1970. zapažene projekte ostvarili su Zora Pajkić (r. 1927), Rada Janjatov (r. 1932) i Imre Farkaš (r. 1934). Djelatnost mlađega naraštaja arhitekata pokazuje razvojne smjerove od kojih jedan slijedi međunarodne oblike suvremene arhitekture, a drugi kreativno koristi baštinjeno graditeljstvo projektirajući u sintezi tradicije s avangardnim težnjama. Tradicija urbanističkoga planiranja vojvođanskih naselja nastavlja se i danas u urbanistički oblikovanim prostorima manjih naselja (Panonija, Čelarevo) i povijesnih gradskih središta (Novi Sad, Srijemska Mitrovica, Sombor).

Tijekom XVIII. i XIX. st. slikarstvo u Vojvodini razvijalo se od slikarstva oslonjena na bizantsku tradiciju do uključivanja u smjerove europske umjetnosti. U XVIII. st. barok su zastupali Hristofor Žefarović (u. 1753), Teodor Kračun (u. 1781) i Teodor Češljar Ilić (1746–93), u XIX. st bidermajer i klasicizam Konstantin Danilo (1789–1873), Nikola Aleksić (1808–73) i Katarina Jovanović (1811–82), a romantizam Novak Radonjić (1826–90) i Đ. Jakšić (1832–78). U duhu akademskoga realizma u drugoj polovici XIX. st. radili su Uroš Predić (1857–1953), Paja Jovanović (1859–1957) i Stevan Aleksić (1876–1923). Promjene u likovnom životu početkom XX. st. obilježila je pojava secesije i zakašnjeli oblici plenerizma i impresionizma münchenskih studenata Josipa Falte (1862–96), Marka Murata (1864–1944) i Nikole Mihajlovića (1885–1942). Sredinom XX. st. u Velikom Bečkereku (Zrenjanin) djelovala je skupina velikobečkerečki impresionisti, od kojih je najznačajniji pejzažist Tivadar Vanjek (1910–81). Naraštaj Vojvođana školovanih na Akademiji u Beogradu, András Hangya (1912–88), Gábor Almási (1913–68), József Ács (1914–90), Đorđe Bošan (1918–84) i Milan Kerac (1914–80), u vojvođansku je umjetnost uveo suvremene stilske izraze. U duhu magičnoga realizma stvarao je grafičar Milan Kečić (1910–98), ekspresionizma Milivoje Nikolajević (1912–88), geometrizma Ankica Oprešnik (1919–2005). Težnje informela javile su se u djelima Pavla Blesića (r. 1924) i Isidora Vrsajkova (1927–2001), a lirske apstrakcije Milivoja Nikolajevića (1912–88). Suvremeni pristup krajoliku Vojvodine istraživali su Bogomil Karlavaris (1924–2010) i Zdravko Mandić (1935–2012). Kiparica Radmila Graovac (1920–2011) i naivni kipar Ferenc Kalmar (1928–2013) izrađivali su kipove izrazito figuralnih značajki, dok se mlađi naraštaj, Ljubomir Denković (r. 1936), Mladen Marinkov (r. 1947) i Julijana Kiš (r. 1969), opredijelio za oblike simboličkih plastičnih sadržaja. Nove ideje u slikama unutar figurativnoga izraza nalaze se kod Dušana Todorovića (r. 1948) i Milenka Prvačkoga (r. 1951). Multimedijalni umjetnik konceptualnoga razmišljanja bio je Branko Andrić – Anderle (1942–2005), a najaktivniji članovi konceptualne skupine BOSH + BOSH, osnovane u Subotici 1969., bili su Slavko Matković (1948–94), Bálint Szombathy (r. 1950) i Katlin Ladik (r. 1951). Vojvođanska sela Uzdin i Kovačica značajna su središta naivne umjetnosti.

Citiranje:

Vojvodina. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/vojvodina>.