struka(e): | |
ilustracija
VUKOVAR, dvorac Eltz
ilustracija
VUKOVAR, granatirani dvorac Eltz, 1991.
ilustracija
VUKOVAR, memorijalni spomenik žrtvama Domovinskoga rata, 2000.
ilustracija
VUKOVAR, novo groblje
ilustracija
VUKOVAR, središte grada
ilustracija
VUKOVAR, uništen tenk jugoslavenske vojske na Trpinjskoj cesti, 1991.
ilustracija
VUKOVAR, vodotoranj

Vukovar, grad, pristanište na Dunavu i sjedište Vukovarsko-srijemske županije, Srijem; 22 255 st. (2021). Leži na utoku rijeke Vuke u Dunav, na rubu Vukovarskoga ravnjaka, na 108 m apsolutne visine. Od Vinkovaca na jugozapadu udaljen je 22 km, a od Osijeka na sjeverozapadu 37 km. U starijem, baroknom dijelu grada franjevački samostan (1727–56) sa župnom crkvom sv. Filipa i Jakova (1723–32); parohijska pravoslavna crkva sv. Nikolaja (1733–37; često obnavljana); građanske kuće katnice građene u drugoj polovici XVIII. st., s karakterističnim masivnim arkadama i otvorenim trijemovima. U novijem dijelu grada većina građevina nosi oznake kasnobaroknoga klasicizma. Obitelj grofova Eltz podignula je ondje monumentalni ranoklasicistički dvorac (1749–51; dograđivan u više navrata); današnja neobarokna dekoracija izvedena je prigodom historicističke adaptacije (1895–1906). Od 1964. u njem je smješten gradski muzej (zbirke: arheološka, kulturnopovijesna, numizmatička, etnografska). Kapela sv. Roka, s elementima provincijskoga baroka, izgrađena je 1740 (često obnavljana). Klasicistička palača Srijemske županije (1771–77) današnji izgled dobila je nakon adaptacije 1902. Najpoznatije je djelo monumentalne historicističke arhitekture hotel Grand (1895–97), zgrada koja je pretvorena u Radnički dom (1919). Stilom art décoa ističe se Hrvatski dom (1921., dograđen 1934). Veleučilište Lavoslav Ružička (palača Jirkovsky, XIX. st.). Radiopostaja. Prehrambena i tekstilna industrija. Turizam. – Područje grada naseljeno je u kontinuitetu više od 8000 godina. U gradu i njegovoj bližoj okolici nalazi se nekoliko višeslojnih prapovijesnih lokaliteta, u rasponu od neolitika (→ vučedol) do mlađega željeznoga doba (Samostanski plato, Velika skela, Petri skela te Lijeva bara, gdje su pronađeni ostatci naselja keltskoga plemena Kornakata iz I. st. pr. Kr. do I. st.). Iz rimskoga doba sačuvan je manji broj arheoloških nalaza (novac, Herkulova ara iz II. st., vojnička diploma); u to je doba vukovarsko područje bilo uklopljeno u sustav limesa na desnoj obali Dunava. Ranosrednjovjekovni avarsko-slavenski nalazi (VIII–IX. st.) utvrđeni su na lokalitetima Lijeva bara, Švapsko brdo i Priljevo. Ranosrednjovjekovno naselje razvilo se već u X. st., a uz njega se veže groblje bjelobrdske kulture (X–XI. st.) na lokalitetu Lijeva bara. U srednjem vijeku Vukovar je bio sjedište prostrane Vukovske županije, koja se prvi put spominje 1220. kao Comitatus de Wolcou. Na desnoj obali Vuke, na području današnjega samostana sv. Filipa i Jakova i Gimnazije, nalazila se kraljevska utvrda castrum Walkow (građena od opeke između XII. i XIV. st., ojačana renesansnim bastionima početkom XVI. st.; Osmanlije su ju zapalili 1687., srušena 1752; ostatci supstrukcija vidljivi su u dvorištu Obrtničke škole). U njezinu podgrađu (suburbium) razvilo se naselje, kojemu je 1231. herceg Slavonije Koloman dao povlastice slobodnoga kraljevskoga grada. U istom stoljeću na lijevoj obali Vuke oblikovalo se trgovište Varoš, koje se u izvorima spominje od 1286. Do XIV. st. grad je u ispravama zabilježen kao Walco, Vlcou, Volkow, Walko, Wlkoy, a potom se sve češće spominje madžarska varijanta imena grada – Wolcowar (prvi put 1323). U XIV. i XV. st. bio je u posjedu više velikaša (mačvanski ban Ivaniš Horvat, grofovi de Bazin, mačvanski ban Stjepan Mošonac, Nikola Gorjanski, braća Petar i Matko Talovac, Job Gorjanski, knezovi Morovićki, Petar Gereb, Lovro Iločki), od 1494. bio je u kraljevskom posjedu. Za osmanske vlasti 1526–1687. razvijao se kao kasaba te je bio središte nahije, a potom kadiluka u Srijemskom sandžaku. U to je doba izgubio strateško značenje, ali je ostao važno trgovačko-obrtničko središte. God. 1526. preko Vuke je bio izgrađen drveni Sulejmanov most, koji se koristio do 1787. Grad je bio nastanjen pretežito muslimanskim stanovništvom, sredinom XVI. st. ojačao je utjecaj kalvinista, a malobrojne katolike pastorizirali su bosanski franjevci. Katolička župa spominje se 1643., a nakon oslobođenja od Osmanlija (1688) franjevci su u grad prenijeli svoju rezidenciju i ondje sagradili drvenu crkvu. Osmanlije su pri povlačenju gotovo u potpunosti spalili grad (daljnja razaranja pretrpio je za ponovnih osmanskih osvajanja 1688. i 1690), koji se od 1691. razvija na desnoj obali Vuke, isprva pod imenom Vukovarski otok (Insula Vukovariensis); od tada je madžarski naziv Vukovar potisnuo srednjovjekovni hrvatski naziv grada. Od početka XVIII. st. razvijao se kao dvojni grad: na desnoj obali Vuke nalazio se Stari Vukovar, nastanjen trgovcima i obrtnicima, a od 1722. za njemačke doseljenike na lijevoj obali rijeke gradio se Novi Vukovar, naselje linearno-cestovnoga tipa u kojem je bilo sjedište vojske, županijske uprave i vlastelinstva (Stari i Novi Vukovar spojeni su u jednu općinu 1873). Grad je u XVIII. st. bio središte vukovarskoga vlastelinstva, koje se nakon oslobođenja od osmanske vlasti nalazilo pod upravom Dvorske komore, od 1728. bio je u vlasništvu grofa Johana Ferdinanda Küffsteina, a 1736–1945. u vlasništvu grofova Eltz. Obnovom županijskoga sustava u Slavoniji 1745. postao je sjedištem Srijemske županije. U XVIII. i XIX. st. Vukovar je, uz Osijek i Zemun, bio jedno od triju najvažnijih gradskih središta istočne Hrvatske, važno trgovačko i obrtničko središte i dunavska luka (1840. uključen je u stalni parobrodarski promet na Dunavu, 1878. priključen je na željeznički promet). U Kraljevini SHS Vukovar je dobio status grada (1919), ali je bio udaljen od glavnih prometnica. Otvaranjem tvornice obuće i gume Bata (1931) u obližnjem Borovu, područje grada jače se industrijaliziralo. Za II. svjetskog rata Vukovar se nalazio u sastavu NDH (1941–45) te nije pretrpio veća materijalna razaranja. U socijalističkoj Jugoslaviji u gradu je povećan udio srpskoga stanovništva, a tvornica Borovo, posebno od 1950-ih, poslužila je kao temelj snažna gospodarskog i demografskog uzleta grada. Broj stanovnika rastao je od 7070 st. 1857. i 10 862 st. 1931. na 23 740 st. 1961. i 44 639 st. 1991. U Domovinskom ratu bio je izložen teškim napadima JNA i srpskih snaga te u studenom 1991. okupiran. Na osnovi Erdutskoga sporazuma grad je 15. I. 1998. reintegriran u Hrvatsku.

Vukovarska bitka

Vukovarska bitka, najveća bitka u Domovinskom ratu, vođena u drugoj polovici 1991 (od 24. kolovoza do 18. studenoga). Vukovar su napadale jedinice JNA i paravojne srpske snage s približno 20 000 vojnika (još oko 30 000 vojnika bilo je angažirano u širem okruženju grada), dok je na strani hrvatskih branitelja bilo oko 1800 boraca (u organizaciji obrane isticali su se B. Zadro, M. Dedaković i dr.). U pripremi napada JNA je zauzela sve mostove i prijelaze preko Dunava kako bi osigurala uvođenje novih snaga iz Srbije. U napadima je JNA koristila mnogobrojno teško topništvo i poduzimala frontalne napade velikih oklopno-mehaniziranih jedinica, što je za posljedicu imalo velik broj civilnih žrtava i potpuno uništenje grada (zbog borbenih neuspjeha, JNA potkraj rujna dovlači najkrupnije vojne jedinice; angažira cijelu 1. mehaniziranu gardijsku diviziju s približno 15 000 vojnika). Okruženje Vukovara činile su tri linije – vanjska, koja je bila najduža i služila je za sprječavanje pokušaja proboja hrvatskih snaga iz smjera Vinkovaca u Vukovar, unutarnja linija, koja je bila najkraća ali s najviše vojnika i s najvećom količinom naoružanja (služila je kao polazište za napade na grad i sprječavanje pokušaja proboja branitelja iz njega), te srednja linija sastavljena od snaga za eventualnu intervenciju prema vanjskoj ili unutarnjoj liniji. Osvojenjem Mirkovaca 1. X. 1991. JNA je uspjela izolirati Vukovar te u njega više nije bilo moguće dopremati pomoć. Organizirani otpor hrvatskih branitelja prestao je 18. XI. 1991 (dio branitelja krenuo je u prodor prema najbližim crtama hrvatskih snaga u Nuštru). U borbama je na hrvatskoj strani bilo oko 2000 poginulih (od toga oko 1100 civila i 900 boraca); najviše poginulih bilo je tijekom posljednjih 20 dana borbi i nakon pada Vukovara (zarobljeni branitelji i civili masovno su ubijani; samo iz Vukovarske bolnice odvedeno je na obližnju Ovčaru oko 200 ranjenika koji su potom ubijeni). Procjenjuje se da je na strani JNA i pridruženih snaga bilo oko 3000 poginulih (srbijanski izvori navode oko 1400 poginulih); uništeno im je oko 150 oklopnih vozila (od toga oko 90 tenkova i 30 transportera), oko 100 drugih vozila i nekoliko zrakoplova (neke procjene navode i do 400 uništenih oklopnih vozila JNA). O stanju u opkoljenom Vukovaru vrijedna su svjedočenja S. Glavaševića; vojne aspekte istražio je povjesničar Davor Marijan (Bitka za Vukovar, 2004).

Citiranje:

Vukovar. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/vukovar>.