struka(e):

svemirski teleskop, svemirska letjelica u orbiti oko Zemlje ili drugih nebeskih tijela, opremljena kamerama, filtrima za izdvajanje dijelova spektra, radiometrima, spektrometrima za razne vrste zračenja, detektorima čestica visokih energija, detektorima plazme, magnetometrima i dr., koja služi za astronomska opažanja cijeloga neba ili odabranih astronomskih objekata, najčešće bilježenjem elektromagnetskih valova i tokova čestica. Položajem izvan Zemljine atmosfere izbjegava njezine ometajuće učinke (apsorpciju i scintilaciju), pa kutno razlučivanje može dostići teorijsku granicu zadanu valnom prirodom elektromagnetskih valova.

Svemirski teleskopi za opažanje Sunca omogućili su spoznaje o procesima na Suncu i njegovu utjecaju na međuplanetski prostor i planete. Ustanovljena je dubina i zonalna rotacija konvektivne zone (→ konvekcija) i raspored temperature kroz dubinu Sunca. S geofizičkim satelitima oni nadziru Sunčevo kratkovalno i čestično zračenje, koje utječe na Zemljin okoliš. Primjerice, opservatorij SOHO (akronim od engl. Solar and Heliospheric Observatory, 1995), ACE (Advanced Composition Explorer, 1997), TRACE (Transition Region and Coronal Explorer satellite, 1998), RHESSI (Reuven Ramaty High Energy Solar Spectroscopic Imager, 2002–18), IRIS (Interface Region Imaging Spectrograph, 2013) i dr. Svemirska letjelica Ulysses (1990–2009) gibala se putanjom gotovo okomitom na ekliptiku, s periodom od 6,2 godine, a prelijećući iznad Sunčevih polova snimila je drugim teleskopima manje dostupne heliografske širine Sunca, Sunčevo magnetsko polje, Sunčev vjetar, komete Hyakutake (1996), McNaught-Hartley (1999 i 2004), McNaught (2006), međuplanetarnu tvar i dr.

Svemirski teleskopi za optičko opažanje snimaju vidljivo, blisko ultraljubičasto i infracrveno zračenje. Najpoznatiji je Hubbleov svemirski teleskop (1990) s objektivom promjera 2,4 m. Satelit Hipparcos (1989–93) izmjerio je položaj 120 000 zvijezda s točnošću od 0,002 kutnih sekundi, Kepler (2009–18) je promatrao više od 530 000 zvijezda i otkrio više od 2660 ekstrasolarnih planeta, Gaia (2013) izrađuje detaljnu trodimenzijsku mapu objekata u Mliječnoj stazi, TESS (Transiting Exoplanet Survey Satellite, 2018 ) traži ekstrasolarne planete fotometrijskim bilježenjem tranzita i dr.

Svemirski teleskopi za opažanje rendgenskog i gama-zračenja bilježe slabo rendgensko zračenje običnih zvijezda, npr. LEGRI (akronim od engl. Low Energy Gamma-Ray Imager, 1997–2002) i Chandra X-ray Observatory (1999), pulsara, galaktičkih jezgri i sl., GLAST (Gamma-ray Large Area Space Telescope, 2008), crnih rupa NuSTAR (Nuclear Spectroscopic Telescope Array, 2012), snažna zračenja aktivnih galaktika i kvazara, INTEGRAL (International Gamma-Ray Astrophysics Laboratory, 2002), prate širok raspon frekvencija i svemirskih izvora, Astrosat (2015), snažne gama-bljeskove te zračenje koje pristiže iz međugalaktičkoga visokotemperaturnoga plina, Neil Gehrels Swift Observatory (ranije Swift Gamma-Ray Burst Mission, 2004). (→ gama-astronomija; rendgenska astronomija)

Svemirski teleskopi za opažanje ultraljubičastoga zračenja snimaju usijane plinovite maglice, hladne maglice koje apsorbiraju ultraljubičasto zračenje, bliske dvojne i vruće zvijezde. Najpoznatiji su: IUE (akronim od engl. International Ultraviolet Explorer, 1978–96), FUSE (Far Ultraviolet Spectroscopic Explorer, 1999–2007), GALEX (Galaxy Evolution Explorer, 2003–13), CHIPS (Cosmic Hot Interstellar Plasma Spectrometer, 2003–08), SHIELDS (Spatial Heterodyne Interferometric Emission Line Dynamics Spectrometer, 2021) i dr.

Svemirski teleskopi za opažanje infracrvenoga zračenja snimaju središta galaktika i druge objekte zaklonjene oblacima praha (infracrveno zračenje prolazi kroz prašinu) te objekte na nižim temperaturama kao što su smeđi i crveni patuljci i mlade zvijezde te njihovu okolinu u kojoj nastaju planeti. Najpoznatiji su sateliti IRAS (akronim od engl. Infrared Astronomical Satellite, siječanj–listopad 1983), ISO (Infrared Space Observatory, 1995–98), Spitzer Space Telescope (2003–20), SWAS (Submillimeter Wave Astronomy Satellite, 1998–2005), WISE (Wide-field Infrared Survey Explorer, 2009–11), Herschel Space Observatory (2009–13), CHEOPS (CHaracterising ExOPlanets Satellite, 2019), Svemirski teleskop James Webb (2021) i dr. (→ infracrvena astronomija)

Svemirski teleskopi za opažanje milimetarskih radiovalova bilježe zračenje hladnih međuzvjezdanih oblaka i pozadinsko kozmičko zračenje. Mjerenje anizotropije milimetarskih radiovalova pozadinskoga zračenja s pomoću satelita COBE (akronim od engl. Cosmic Background Explorer, 1989–93) i WMAP (Wilkinson Microwave Anisotropy Probe, 2001–10) te svemirskoga teleskopa Planck (2009–13), omogućilo je uvid u fizičko stanje ranoga svemira pa je potvrđen inflacijski model svemira (za koji su John Cromwell Mather i George Fitzgerald Smoot dobili Nobelovu nagradu za fiziku 2006). (→ submilimetarska astronomija)

Svemirski radioteleskopi omogućuju postizanje puno veće duljine baze radioteleskopskih interferometra (→ VLBI) i dobivanje slika velike rezolucije, npr. Spektr-R (2011–19). (→ radioastronomija)

Svemirski teleskopi za opažanje čestica bilježe Sunčeve emisije, galaktičko čestično zračenje i zračenje izvangalaktičkih izvora, primjerice SAMPEX (akronim od engl. Solar Anomalous and Magnetospheric Particle Explorer, 1992–2004), PAMELA (Payload for Antimatter Matter Exploration and Light-nuclei Astrophysics, 2006–16), AMS-02 (Alpha Magnetic Spectrometer 02, 2011), DAMPE (Dark Matter Particle Explorer, 2015).

Svemirski teleskop za opažanje gravitacijskih valova je LISA Pathfinder (2015).

Citiranje:

svemirski teleskop. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/svemirski-teleskop>.